Markač se ukočio suznih očiju, Ante je odahnuo i spustio pogled...

Fra Ivica Jurišić, Gotovinin pritvorski ispovjednik tijekom dugih sedam godina, sjedio je u pretposljednjem redu i istodobno pljeskao i brisao suze. Ruke su mu, nekim čudom, bile zauzete objema radnjama. Mirjana Markač, koja je sjedila u prvom redu, zagrlila je prvog čovjeka desno od sebe. Bio je to trenutak u kojem je ispustila svu napetost, sav stres i negativnu energiju koja se godinama gomilala dok je gledala muža u pritvoru. S druge strane stakla, u samoj sudnici, i dalje je bilo sve tiho, sudac je čitao točku po točku zločina koji su stavljani na teret Anti Gotovini i Mladenu Markaču, točku po točku po kojima su sada pravomoćno proglašeni nevinima.

Sreća iza stakla

Tužiteljica Helen Brady odavala je nervozu: čas je dubokim udisajima uzimala zrak, čas čašu s vodom. Ali s ove strane stakla, u publici, točke su postajale sve nečujnije jer je trajao pljesak. Trajao i postajao sve glasniji. A onda se pretvorio u uzvik: “To! Ajmo kući...” Posljednji je red na nogama, ruke su u zraku. Spontana reakcija koju ne mogu utišati ni čuvari koji se brinu za red i mir na galeriji.

To je slavlje sada već dopiralo do generala s druge strane stakla. Iako su se od samog početka suđenja trudili da ne komuniciraju s publikom, ni pogledom ni gestama, sada su diskretno mahali. Gotovina prema kumu Željku Dilberu, Markač prema svojoj supruzi Mirjani. Stojeći su slušali kako sudac Theodor Meron nalaže tajništvu Suda da odmah pripremi njihovo puštanje na slobodu. Kad im je dopustio da sjednu, Markač je, dok su sjedali, pružio ruku Gotovini. Stisak ruke dvojice generala bio je srdačan, praćen smiješkom, ali kao da još nisu shvaćali što se upravo dogodilo. Suđenje je završeno, pravomoćno su proglašeni nevinima, i oslobođeni tog istog trena! Stisak ruke dvojice suboraca prešao je u zagrljaj. Taj trenutak čekali su cijelu vječnost. Prilaze im odvjetnici, pružaju ruke, tapšu ih po leđima...

Jeste li se spakirali?

– Ima Boga – govori general Markač svome odvjetniku Goranu Mikuličiću.

– Čestitam na obavljenom poslu – govori general Gotovina svojim odvjetnicima Luki Mišetiću i Gregu Kehoeu. Koliko je samo ovaj prizor drukčiji od onoga 15. travnja 2011., kad su čuli prvostupanjsku presudu na 24 godine zatvora za Gotovinu i 18 godina zatvora za Markača.

Nekoliko minuta kasnije, sudnica se ispraznila. Gotovina i Markač su u sobi pored, u koju ulaze i braniteljski timovi. Goran Mikuličić u sobi ugleda svoga branjenika Markača kako stoji sa suzama u očima.

– Pa što stojite, jeste li se već spakirali? – pita ga u šali. Markač ga, i dalje suznih očiju, samo gleda u čudu.

– Teško je čovjeku odmah shvatiti što se upravo dogodilo – komentira kasnije Mikuličić prepričavajući taj spontani trenutak s Markačem.

Dok to u sobi pored sudnice broj 1 traje, publika s galerije silazi niz stube u predvorje zgrade. Prvi Markačev odvjetnik Miroslav Šeparović plače kao mala beba. Hrli u zagrljaj Markačevoj supruzi Mirjani.

– Otvaramo šampanjac – ona mu govori. Mirjana Markač pokušava stati pred novinare i dati izjavu. – Pravda je spora, ali dostižna. Moralo se ovo dogoditi. Ne mogu riječima opisati svoje emocije... – govori, ali već nakon nekoliko izgovorenih rečenica vidi se da jedva stoji na nogama. Koljena kao da će joj otkazati od uzbuđenja. Pomažu joj dok hoda prema hotelu, grleći sve poznanike koji joj prilaze i čestitaju. A čovjek kojega zapravo jedva čeka da zagrli njezin je suprug Mladen Markač. Jedan od članova odvjetničkog tima Mladena Markača izlazi iz zgrade suda noseći pravomoćnu presudu, na čijoj su naslovnici dva potpisa. Jedan Gotovinin, drugi Markačev.

Pogled u neutralnu točku

Trenutak u kojem je, činilo se, Gotovina shvatio da Žalbeno vijeće odbacuje sve elemente na kojima je sazdana njegova nepravomoćna kazna od 24 godine zatvora bio je trenutak u kojem je odahnuo, spustio pogled, kao da je zbrojio svoje nove osjećaje, ali odmah potom sabrao se ne dopustivši sam sebi veselje, jer još je trebalo saslušati što sudac kaže o Markaču. Mladen Markač čitavo je vrijeme, kao i na svim dosadašnjim raspravama, mirno gledao ispred sebe, manje u ekran na svom stolu a više prema suprotnom kraju prostorije, uzdignuta pogleda.

Vjerojatno čovjek koji sjedi na tome mjestu rezerviranom za optuženike mora sebi zadati neku neutralnu točku u koju će gledati, jer na ekranu oni vide isto što i gledatelji videoprijenosa: kad kamera zumira njih same, oni na ekranu vide sebe, što nije sasvim ugodan osjećaj.

Gotovina i Markač iz sudnice su izišli sretni što taj osjećaj više neće morati doživjeti.

>> Gotovina: Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti!

Sve o presudi generalima čitajte i u našem specijalu