'Markiavelizam' 
je Njemačkoj donio hegemoniju u Europi

Pod teretom unutrašnjih suprotnosti – između razvijenih i nerazvijenih zemalja, bogatih i siromašnih država, velikih i malih nacija, poznatih i nepoznatih kultura... – projekt europskoga ujedinjenja opasno se drma dok prolazi Bermudskim trokutom koji su formirale Grčka, Mađarska i Velika Britanija svojim iskakanjima iz zajedničke politike. Kolikogod bili različiti i neovisni jedan o drugome, sigurno i nejednakog intenziteta i energije, svaki od ta tri programirana potresa ima snagu da može ozbiljno prodrmati Europsku uniju i dovesti u pitanje njenu dosadašnju teško stvaranu bilancu, ako ne i njenu budućnost. Opasnost je skrivena prije svega u činjenici da svaki od tri stršeća slučaja (nisu, nažalost, jedini, samo su najteži i najsvježiji) ima razornu moć bombaša samoubojice: ne uništava samo sebe nego ugrožava i druge.

Živjeli faraonski

Grčka je navikla i sebe i druge na dužničke drame i tragedije bankrota: ispod Akropole samo se ponavlja povijest, ali sada u novim uvjetima; nije više riječ samo o Grcima, radi se i o Europi i o državama koje su ujedinile svoju sudbinu u zajednički projekt stvaranja europske političke i monetarne unije. Kroz službene naočale g. Junckera ili gđe Merkel, u Grčkoj se raspoznaju samo prvi ministar Tsipras ili, eventualno, njegov ministar financija, kao njihovi partneri za (neuspjele) pregovore; ljudi, građani, izgubljeni su iz vida. Točno je da se oni nisu bunili kada su živjeli iznad svojih mogućnosti ili kad su organizirali faraonske priredbe i gradili stadione i dvorane (to je samo paradigma rastrošnosti) koje poslije Olimpijade nema tko puniti. Počeli su se buniti tek kad je račun stao stizati na naplatu, i time odstupili od demokratskog načela odgovornih građana koja su pisana na njihovome tlu. A oni će prvi i najviše stradati te poslati ozbiljan signal svima drugima koji stradaju u unutareuropskim sukobima: građani su krivi, a ne političari koji ih zastupaju i koji se ponovno utrkuju tko će zemlju izvlačiti iz blata u koje nije upala po Duhu Svetome. Grčki slučaj ima svoju statistiku, a ona, kao i u svim drugim slučajevima, ima moć bikinija – otkriva puno, a skriva najvažnije. Biti ovaj put „zadužen ko Grčka" znači biti u obvezi nemoguće misije tamošnje države da do 2030. godine otplaćuje vjerovnicima u prosjeku 8 milijardi eura godišnje, što bi i moćnije zemlje teško mogle podnijeti. „Grčki rizik" ima svoju cijenu i za prosječnoga Europljanina: Francuza bi bankrot Grčke stajao 10.000 eura, a Nijemca barem dva puta više. Svijet novca naoko je jednostavan, a pun paradoksa: puste li Grčku da bankrotira, što nije neizgledan scenarij, države i financijske institucije vjerovnika neće vratiti novac, ali će poslati „snažnu poruku" – da je novac u „divljemu kapitalizmu" važniji od svega drugoga. I da nitko ne pokušava oponašati Grčku, jer će biti na vrijeme zaustavljen (tj. kažnjen). Obveze su da se poštuju, a ne da se krše: lekcija br.1 iz pravne države.

U sjeni novca ostalo je nešto što nema cijenu, što je vrednije od novca – načelo solidarnosti, kao jedan od kamena temeljaca europskoga ujedinjenja. U Bruxellesu će spremno reći koliko su desetaka milijardi istresli u grčku vreću bez dna, što europskog, što njemačkog novca, ali neće uvjeriti da je u spašavanju jedne države-članice trebalo stati na pola puta. Kao da netko pošalje vatrogasce da gase požar, i na polovici operacije zaključi da će manje izgubiti ako prestane gasiti te pusti da se požar ugasi sam od sebe, kad dođe do kraja. Je li netko krivo računao kad je davao tolike novce Grčkoj? Ili nije dovoljno uzimao u obzir da je u Eurozoni jedinstvena samo valuta, a da nejedinstvena porezna i budžetska politika omogućuju članicama da troše svatko za sebe! Kad je u civilizaciji, koju je prije 100 godina Charles Peguy odredio s pomoću novca (koji je dobio „vlast kakvu nikad nitko nije imao"), vrag odnio šalu, prekinuta je – zapravo, žrtvovana – solidarnost, što može imati barem jednu izravnu posljedicu za sve zemlje i za sve stanovnike: Europska će unija biti manje atraktivna jer ona, kad dođe stani-pani situacija, ne štiti male i manje; Bog i ovdje sebi prvome bradu stvara; dok su Veliki za stolom, Mali ispod stola eventualno skupljaju prazne boce.

Isto bi se moglo dogoditi i u Mađarskoj, gdje je (ne)predvidljivi *V. Orban stavio na kušnju jedno drugo uzvišeno načelo europske politike – ljudska prava i slobode. Što će sutra biti s Europom odrekne li se, poslije solidarnosti, i prava čovjeka kao dijela univerzalne riznice koju je baš ona stvarala u posljednjih nekoliko stoljeća? Europskim će političarima ostati da hodaju s računalom u ruci i da glume knjigovođe, umjesto da vode države koje se neće odricati svoje prošlosti, ali će biti usredotočene na izgradnju bolje i slobodnije zajedničke budućnosti. Ne zabrinjava samo Orbanova odluka da zemlju, koja je još nedavno bila ograđena jednim (ideološkim) zidom, ogradi drugim, fizičkim zidom, uglavnom pred potomcima žrtava europskoga (ne mađarskoga, istine radi) kolonijalizma, nego nedostatak reakcija na takav suludi plan o „zaštiti" Europe. Kao da iz nekadašnjih europskih kolonija, u koje je Zapad izvozeći posljednjih godina demokraciju naselio rat i nestabilnost, a jednu diktaturu (političku) zamijenio drugom (vjerskom), dolazi šakom i bradom sam Džingis-kan!

Ako su u grčkom i mađarskom slučaju u opasnost došle velike europske vrijednosti oko kojih se, i na kojima, stvara ujedinjena Europa, u slučaju Velike Britanije riječ je o pragmatičnim pitanjima koja su bitan dio političke filozofije kojom se stoljećima vlada tom zemljom: „Kraljevstvo nema ni vječne saveznike ni trajne neprijatelje; ono ima samo stalne i vječne interese!" S te strane, D. Cameron nije na stol izvukao neke nove, nepoznate karte, s njima je London igrao kad je ulazio u Europsku zajednicu uz veliko protivljenje generala De Gaullea, odnosno Francuske koja se plašila nedostatka europskoga uvjerenja i viška sebičnih interesa kod svoga otočnoga susjeda; to je bilo i ostalo do dana današnjega izvorište sporova Londona i Bruxellesa oko kompetencija (i kompetentnosti) europskih institucija, to je bio i ostao stalni plan svih britanskih vlada – da od Europe uzmu što više, a da joj dadu što manje. Možda je malo pojednostavnjeno, ili čak vulgarno, svesti samo na to sadašnje Cameronovo cjenkanje oko budućeg statusa Velike Britanije u Europi, ali drugog, uvjerljivijeg objašnjenja, jednostavno nema: London brani svoj interes, s tim da nema opterećenje ni u Ahilovoj peti grčke prezaduženosti ni u nedemokratskom virusu mađarskoga sektašenja. Čak da ta velika zemlja zalupi vrata Unije, što je, ipak, manje izgledan scenarij s obzirom na diplomatski promet preko La Manchea, Velika Britanija bi ipak bila slučaj iz europskoga predgrađa.

Frustrirani Francuzi

Budućnost Europe ovisi puno više o centru nego o periferiji, a prije svega ostaloga, o „lokomotivi" Pariz – Berlin i o njenoj sposobnosti da vuče naprijed vagone europskoga ujedinjenja. U svijetu u kojem je tehnologija pobijedila ideologiju, ni ujedinjena Europa ne može u sagledivome vremenu od 20-30 godina zadržati sadašnje pozicije, kamoli će to sačuvati pojedine zemlje same, ni male, ni srednje, ni velike, ni najveće. Prije 40 godina Europa (tada Zapadna) držala je četvrtinu svjetske proizvodnje, prije SAD-a, a daleko ispred Kine (4,6 posto) i Indije (3,1 posto); za 40 godina, Kina će biti prva gospodarska sila svijeta, a Indija će preteći Europu. Hoće li u Ateni, u Budimpešti i u Londonu dovoljno valorizirati prognoze Goldmann Sachsa? Sa svim problemima koje stvara sadašnji sistem moćne briselske birokracije i nemoćnoga naroda, ujedinjenje Europe teško da može imati alternativu za njene narode i države (osim da se kojim čudom prekine nezaustavljivi proces globalizacije).

Na grčkome primjeru moglo se vidjeti da osovina Pariz – Berlin nema više nekadašnju moć iz vremena uigranih parova De Gaulle – Adenauer, Giscard – Schmidt, Mitterrand – Kohl ili Chirac – Schröder. Od izbijanja velike financijske krize došlo je do opasne neravnoteže u odnosu dviju ključnih europskih država na kojima počiva cjelokupna europska konstrukcija, od njenih početaka i Zajednice za ugljen i čelik, do današnje monetarne i, sutra, političke unije. Statistika će stati na stranu kancelarke A. Merkel: zahvaljujući renti koju izvlači iz reformi svoga prethodnika G. Schrödera i vlastitoj „politici štednje", osigurala je Njemačkoj da joj u godinama krize cvatu ruže, s visokom stopom rasta, dvostruko većom od Francuske (u nekim godinama i višom), dva puta manjom nezaposlenosti od susjeda, neusporedivo jačom konkurentnošću (200 milijardi eura viška u vanjskoj trgovini, nasuprot francuskome minusu od 70-80 milijardi), s konsolidiranim javnim financijama... Ni na jednoj velikoj stavci Francuska ne pruža dokaze takve uspješnosti, dajući razloge domaćim kritičarima da govore o „zemlji u depresiji" i o narodu koji je „frustriran krizom i nesposobnošću političkih elita da riješe krizu".

Slučajni hegemon

Političke posljedice neravnoteže u gospodarskim odnosima prvi je osjetio N. Sarkozy, ali je to odbijao priznati, uživajući u konstrukciji „Merkozy", u kojoj je bio više glasnogovornik negoli kreator stvarne zajedničke politike; njegov nasljednik F. Hollande pokušavao je preusmjeriti europsku politiku u korist poticanja rasta, ali je morao prihvatiti realnosti njemačke strategije rigidne obrane stečenih pozicija, i odustati od promjena, ili ih uvoditi u svojoj državi (na užas dijela ljevice). Profesor ekonomije iz Münchena Ulrich Beck pravda se u francuskim novinama („Le Nouvel Observateur") kako je „merkijavelizam" (njegov izraz) donio Njemačkoj ekonomsku dominaciju u Europi, zahvaljujući novcu i gospodarstvu (a ne vojsci). „Ona je jednostavno postala hegemon a da to nije htjela", što je „veoma problematična evolucija jer dovodi u pitanje temeljne vrijednosti jednakosti i solidarnosti". Njegov američki kolega s Yalea Bruce Ackerman zastupa isto mišljenje: „Europom se vlada iz Berlina", i to, što je druga zamjerka, na „tehnokratski način", s „rigidnošću elita" koje preziru svaki narodni pokret (što je došlo do izražaja u grčkom dosjeu, u „neprijateljskom odnosu prema Syrizi").

Je li De Gaulle posmrtno došao na svoje kad je, zagovarajući strastveno pomirenje i ujedinjenje u Europi, racionalno sagledavao da bi u Europi bez oružja i ratova Njemačka mogla zavladati ekonomski? Daje li razvoj događaja u sferi gospodarstva za pravo i F. Mitterrandu kad je postavljao osigurače od „jake Njemačke", uvjetujući njeno ujedinjenje priznavanjem granica na Odri i Nisi i nastavkom demokratskoga procesa europskoga ujedinjenja? Strah od jake Njemačke povijesna je konstanta francuske politike. Slavni kardinal Richelieu postavio je strateški cilj o granicama od Pirineja do Rajne, što je Francuska, poslije tri stoljeća, ostvarila na kraju 2. svjetskog rata. Iz Pariza se, ipak, jednim okom gleda preko Rajne: koliko je Njemačka pouzdan partner? Biografije velikih Francuza, u koje spada pisac, nobelovac i novinar François Mauriac, obilježene su izjavama nepovjerenja: „Volim toliko Njemačku da mi je drago da postoje dvije!" Njegov njemački kolega Thomas Mann, također nobelovac, ostavio je sasvim drugi trag kojim se inspirira generacija pristaša povijesne njemačko-francuske pomirbe: „Svaki čovjek od pera ima dvije domovine, Francusku i svoju!" Ni mudrim ljudima nije lako kad se nađu pred teškim teretom prošlosti.

Žrtve neće biti doborovoljne

Prije nego što se dozna hoće li se grčka drama rasplesti kao tragedija i kako će se nastaviti mađarska i britanska predstava s Europom, prerano bi bilo pozivati upomoć inteligentnoga pesimista Ciorana: „Što čovjek više napreduje, to je manje u stanju rješavati svoje probleme!" Teško da se neposredna budućnost na miniranom prostoru europskoga ujedinjenja može iščitati i iz Camusova „Posljednjeg čovjeka": „Da bi se stvarala Europa, potrebna je dobrovoljna žrtva." Jedno se može reći: ako žrtava i bude, sigurno neće biti dobrovoljne.

>>Merkel poručila Tsiprasu: 'Vrijeme je najbitnije'. Tsipras nazvao Draghija

>>Hrvatska zbilja: Nastavi li se rast javnog duga, i prije 2025. godine bit ćemo kao Grčka