Nepoznat, opasan, nepristupačan, pun zamki i opasnosti, ali i ljepota koje je vrijedilo otkriti. Put kojim je Marko Polo sa svojim ocem i stricem proputovao od Europe do Azije trajao je godinama, no ti hrabri putnici od putovanja nisu odustali bez obzira na izazove s kojima su se suočavali. Čvrsto su odlučili da će povezati zapad s istokom bez obzira na to što morali proći. Stoga ne čudi da velik dio putopisa Marka Pola pripovijeda upravo o avanturama koje je obitelj Polo doživjela na tom putovanju.
U knjizi “Il millione” tako stoji da su putnici, nakon prelaska Male Azije i Perzije, umjesto kraćim, ali opasnijim morskim putem preko Indijskog oceana, do Kine odlučili putovati težim, ali sigurnijim kopnenim putem kroz središnju Aziju. Tu ih je pak dočekao surov pustinjski krajolik.
Voda zelena kao trava, slana i gorka
– Čovjek za prva tri dana ne nailazi na vodu, osim na zelenu kao trava, slanu i gorku (...) tu nema plodova. Oni koji putuju kroz pustinju, nose sa sobom jelo i piće; samo konji piju onu vodu, ali nerado – piše Marko Polo o teškim uvjetima putovanja kroz srednjoazijske pustinje gdje su tim avanturistima jedini spas bile oaze s pitkom vodom.
U njima su dočekali zasluženi odmor, no veoma brzo morali su nastaviti putovanje koliko god ono teško bilo. Posebno je izazovan bio prolazak preko Velike slane pustinje poznate i kao Dašt-e Kavir koja se nalazi u središnjem dijelu Iranske visoravni, oko 300 kilometara jugoistočno od Teherana. Riječ je o jednoj od dvije velike slane pustinje na svijetu, uz bolivijski Salar de Uyuni. Pustinja kroz koju je morao proći Marko Polo duga je oko 800, a široka oko 320 kilometara, a on sam bilježi kako je najveći problem na tom putu velika žeđ koja mori putnike. A osim slane pustinje koju je Marko Polo vidio prvi put u životu, iznenadile su ga i velike planine soli u središnjoj Aziji.
– Ljudi dolaze po tu sol iz daljine od 30 dana hoda jer je najbolja na svijetu; toliko je tvrda da se može razbijati samo velikim željeznim pijucima. A ima je tako puno da bi je cijeli svijet mogao imati do kraja stoljeća – piše Polo koji je potom došao do Baktrije, povijesne regije između planinskog lanca Hindukuš i rijeke Amu-Darje u današnjem Afganistanu, Uzbekistanu, Tadžikistanu i Turkmenistanu.
Njezina prijestolnica bio je grad Baktra kojeg Marko Polo naziva Balac, a za njega kaže kako je “negda bio velik i otmjen grad, ali to danas nije jer su ga Tatari oštetili”. No Baktra je svejedno bila prekretnica tog velikog putovanja jer se stoljećima bila raskrižje između Istoka i Zapada, i što se tiče kopnene trgovine, i religije te umjetnosti. Kada je prošao te predjele, Marko Polo doista se našao u nepoznatom te više nije imao prilike susretati trgovce i putnike iz Europe. Na putu u nepoznato sljedeća su postaja obitelji Polo bili obronci Pamira, planinskog lanca koji se danas prostire kroz države Tadžikistan, Kirgistan, Afganistan i Pakistan, a za koji Marko Polo kaže da je “najviši na svijetu”. Opasan pustinjski krajolik putnici su sada zamijenili visokim, nepristupačnim i hladnim planinama. Polo je posjetio i tamošnje kraljevstvo Badascian, današnju afganistansku provinciju Gorski Badahšan koja je bila poznata po rijetkom dragom kamenju.
– Tu ima dragog kamena koji se zove rubin. Vrlo je skup. Vadi se iz planina kao i ostala ruda. Propisana je smrtna kazna za ljude iz drugih kraljevstava koji bi kopali taj kamen jer ga ima toliko da bi mu pala cijena – piše Marko Polo te ističe da je riječ o veoma hladnoj zemlji u kojoj su ljudi njegovali i neke veoma neobične običaje.
– Stanovništvo se odijeva u odjeću od životinjske kože jer je sukno vrlo skupo. Visoke gospođe i plemkinje nose gaće u kojima ima barem 100 lakata vrlo tanke lanene ili pamučne tkanine, a to čine zato da bi izgledalo kao da imaju debele stražnjice, jer njihovi muževi uživaju u krupnim ženama – govori Polo koji je, naime, u svojim zapažanjima često uspoređivao stanovnike različitih prostora te se divio njihovim razlikama koje su bile sve veće što se više udaljavao od poznatog svijeta.
– Na daljini od deset dana hoda od Badsciana pokrajina je Pascian, a stanovnici govore svojim govorom. Obožavaju idole; smeđi su; znadu mnoge đavolske vještine, a opak su svijet; u ušima nose prstenčiće od zlata, srebra, bisera i dragog kamenja. Hrane se mesom i rižom – zapisao je Polo koji je mnogo vremena posvetio proučavanju različitih religija. Pa je tako zamijetio i promjenu nakon prelaska iz arapskih zemalja u pokrajinu Kašmir gdje su živjeli poklonici budizma. Odande je u svijet odlazilo mnogo propovjednika, ali je u tim zemljama živjelo i dosta vračeva.
– Chesimur (Kašmir) je zemlja čiji su stanovnici idolopoklonici; govore posebnim jezikom. Oni znadu mnoge đavolske vještine, pomoću kojih govore idoli; oni umiju mijenjati vrijeme, praviti veliku tamu te činiti takva čuda u koja se može teško povjerovati. Oni su na čelu svih idolopoklonika svijeta – piše Polo te dodaje kako tamošnji ljudi “ni u čemu ne griješe, niti čine išta protivno svojoj vjeri, iz ljubavi prema svojim idolima”. Zabilježbe Marka Pola bile su prve takve u povijesti, a u svojim opisima obuhvaća područja koja se i danas smatraju nepristupačnima i egzotičnima. Dva velika grada koja je Marko Polo posjetio na samom kraju svog putovanja središnjom Azijom su Samarkand i Hotan. Prvi se nalazi u današnjem Uzbekistanu, a u povijesti je značajan zbog toga što se nalazio točno na pola znamenitog Puta svile.
U 8. stoljeću su ga pak zauzeli Arapi, koji su ondje otkrili tajnu izrade papira od Kineza. Samarkand je stoga i danas poznat kao grad u kojem je osnovana prva tvornica papira u islamskom svijetu, a potom se to umijeće proširilo Europom i ostalim svijetom. Grad Hotan, koji se danas nalazi u Kini, poznat je pak kao svjetsko središte svilarstva te uzgoja i prerade pamuka. U njegovoj se okolici uzgaja dudov svilac i upravo je odande prenesen u Carigrad. Marko Polo posjetio je oba ta grada, zabilježio važne geografske i etnografske podatke, a pretpostavlja se da je trgovao biserima i dragim kamenjem. Obišao je mnoga mjesta u toj regiji, a ističe kako je najotmjeniji grad bio Peym u kojem su vladali čudni bračni zakoni.
Prvi jasan opis pustinje Gobi
– Tamo vlada ovakav običaj: ako neki oženjeni čovjek pođe iz svoga grada na dvadeset dana, žena može, čim on otputuje, uzeti drugog muža; a i čovjek kamo ode, može uzeti drugu ženu – stoji u jednoj od priča. U tom se trenutku, dakle, obitelj Polo već sasvim približila Kini, a jedan od prvih zapisa Marka Pola o toj zemlji je ujedno i među najznačajnijima u cijeloj knjizi. Taj je svjetski putnik, naime, postao prvi Europljanin koji je dao jasne opise pustinje Gobi.
Riječ je, naime, o petoj po veličini pustinji na svijetu koja se prostire na više od milijun četvornih kilometara sjeverne i sjeverozapadne Kine te južne Mongolije. Pred Markom, Niccolom i Matteom Polom ponovno se, dakle, našla velika i nepregledna pustinja, zadnja velika prepreka koji su morali proći da bi došli do cilja svog putovanja.
– Ona je vrlo velika. Čovjek bi se mučio godinu dana da prođe kroz nju. Ali se prijekim putem prelazi za mjesec dana. Sva je brdovita, pjeskovita, s dolinama, ali se u njoj ne može naći ništa za jelo. Poslije jednog dana i noći puta kroz nju, dolazi se do vode. Ima je dovoljno samo za 50 do 100 ljudi i njihove životinje – piše u knjizi “Il millione” o pustinji Gobi, a u nastavku Polo bilježi kako se u njoj događaju čuda poput situacija kada putnici čuju nepostojeće glasove ili instrumente te vide neobjašnjive prizore. Pritom taj svjetski putnik u to vrijeme nije još znao da zapravo opisuje pojave poput iluzija i fatamorgane. Jednom kada je prešao veliku pustinju Gobi, Marko Polo je konačno došao do Kine, zemlje u kojoj je proveo velik dio života te kojoj je posvetio najveći dio svog putopisa.