Veljko Marton, vlasnik Martimexa i kolekcionar, s velikog mercedesa prešao je na gradski autić smart. Sad se pita što mu je uopće trebao monstrum koji troši 20 litara čim izađe na cestu. Kriza je sasjekla i Martimex, sa 21 pao je na osam poslovnica. Marton se više ne odijeva u dućanima svjetskih dizajnera nego u trgovinama poput H&M-a. U životu se ne treba koncentrirati samo na materijalno. Ipak, izgled njeguje, napravi pokoju plastičnu operaciju. I dalje odlazi na sastanke u Milano, Pariz... i smatra da mora izgledati njegovano i ne odmah otkrivati svoje godine...
Kako je Martimex preživio krizu? Je li točno da žene u krizi više kupuju ruževe, više se dotjeruju?
U kriznim vremenima žene i dalje kupuju, ali prelaze sa skupih na jeftinije proizvode. Nekad su kupovale svjetske brendove, a danas one koji se mogu pronaći u velikim drogerijama. Kriza u našoj branši vrlo je jaka i velike svjetske kompanije koje su došle u Hrvatsku, sada je napuštaju. Lani je otišla Sephora, a povlači se i talijanski Limoni. Ljudi su se počeli prisjećati domaćih firmi, koje su prisutne već 20 godina, pa su se manji lanci bolje pripremili za krizu. Martimex je uvijek bio poznat po vrhunskoj usluzi pa imamo stalnu klijentelu koja nam uvijek dolazi, a tim ljudima dajemo posebnu pažnju, nudimo im sve ono što kupac u velikoj trgovini ne može očekivati.
Što najbolje prodajete?
Parfeme. Ide i šminka, jer nijedna žena ne može danas makar bez maskare i ruža, a najmanje skupe kreme, iako one imaju svoju vrijednost i pomažu u očuvanju mladosti.
Je li neki proizvod iskočio u krizi pa se više prodaje nego prije?
Ne. Imate novo pravilo u parfumerijama; prije bi mušterija ušla i prvo pitanje bi bilo – a što imate novo? Danas pita – a što imate na popustu? Još slijedi potpitanje – a koliki je popust?
Koliko ste zatvorili poslovnica?
U Hrvatskoj smo prije dvije godine imali 21 poslovnicu, sada ih imamo osam. Morali smo napustiti šoping-centre jer smo plaćali enormno visok najam. Kako ste i kada uopće ušli u posao s parfumerijama? Davno. Radio sam za jednu tvrtku koja se bavila opskrbljivanjem duty free shopova. Onda sam preuzeo taj posao, bavio se nabavom parfema, pića, elektronike. I na kraju sam zadržao parfeme. Malo se zna da smo mi potkraj osamdesetih zastupali Samsung i Sony, ali meni je najviše ležalo tržište parfema. Prije 20-ak godina to je bio iznimno zanimljiv posao. Dolazili ste do velikih dizajnera, proizvodnja i distribucija bile su male. Uopznao sam i Yvesa Saint Laurenta, Giannija Versacea..., oni su prezentirali te parfeme. Danas su sva ta velika imena prodala svoje ime multinacionalkama. To je postala velika industrija. Nekad vas je direktor Cartiera vozio u svoj dvorac, to su bila divna, nezaboravna vremena.
Tko vam je ostao u najboljem sjećanju?
Versace, on je bio divan čovjek i pravi zaljubljenik u svoj posao. Bio sam dobar i s Emanuelom Ungarom, on je nekad bio veliko ime.
Pogotovu je to sve bilo divno iz perspektive Jugoslavije i zatvorenog socijalističkog društva.
Apsolutno, no ja sam vrlo rano otišao u inozemstvo. Nakon završene srednje škole otišao sam u Njemačku, ondje sam se bavio tenisom i radio. Velik dio života proveo sam u inozemstvu.
Kako vam je iz te perspektive izgledao domaći socijalizam i taj otvoreni Zapad?
U tom starom sistemu većini prosječnih ljudi bilo je sasvim O.K. Imali ste uravnilovku; imali ste vikendicu, radili ste za fićeka, a stuba više bio je stojadin. Fićica za široke mase, a ako ste htjeli u ulici malo iskočiti onda je to bio stojadin. Danas, u divljem kapitalizmu, samljeveni su svi ljudi koji mu se nisu uspjeli prilagoditi. Ovo su izazovna vremena, i neki koji misle da su uspjeli vrlo lako padnu s pijedestala u prašinu jer je kapitalizam neumoljiv. Uvijek se lagano popeti gore, ljudi misle da je to uspjeh i da ćete gore sjediti za vijeke vjekova. Ne. Problem je zadržati se gore. Treba imati rezervni padobran da taj pad ne bude suviše bolan.
Vi u svojoj karijeri niste baš imali prevelikih padova?
U jednom trenutku bili smo znatno veća tvrtka, aktivni smo bili u nekoliko zemalja. Zadržali smo poslove u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, bili smo uspješni u Mađarskoj, no lani smo prodali udjele kako bismo sanirali poslovanje u nekim drugim državama.
Što ste si, recimo, vi prije deset godina mogli priuštiti, a sad ne možete? Ili se samo tvrtka smanjila, a vaš standard ostao je isti?
Još si mogu dopustiti putovanja...
Niste počeli štedjeti?
U krizi automatski štedite. Da sada idem kupovati neki nabrijani mercedes zaista ne bi bilo u redu. Martimex je otpustio puno ljudi, pa ne bi bilo pošteno da se vozim u nekom bijesnom automobilu. Ali, ima još jedan razlog. Došao sam u godine kada drugačije razmišljam. Sada se vozim u gradskom autiću smartu, a donedavno sam imao veliki mercedes. Sad se pitam: Zaboga, što sam uopće mislio? Što je meni taj monstrum uopće trebao. Izađete na cestu i auto vam potroši 20 litara benzina. Radili smo stvari koje su besmislene. O.K., morate imati bolji auto za poslovni put, ali ne treba ići u ekstrem. Više ne idem u neke high-butike, odijevam se u modernim megadućanima, kupim majicu za mali novac. Može se i treba se koncentrirati na neke druge stvari. Kroz moj život provuklo se kolekcionarstvo i ljubav prema umjetnosti. Na taj sam način htio društvu vratiti dio svog uspjeha i omogućiti ljudima koji vole umjetnost da je u mojem muzeju mogu i razgledati. Muzej Marton je jedini muzej u Hrvatskoj koji je registriran kao muzej. Ima ih puno koji se zovu muzeji, ali nisu u toj kategoriji. To nam je otvorilo i svjetsku prepoznatljivost i gostovali smo u svjetskim muzejima. To smatram životnim uspjehom, a ne Martimex.
Ipak, posao vam je omogućio lagodan život i kolekcionarstvo. Sami ste rekli da se zbog posla morate brinuti o fizičkom izgledu i priznali ste plastične operacije?
Tako je. To je tema koja izaziva komentare. Stvar je sljedeća, imate problem starenja, koji je neizbježan, a s druge strane Merkelica Nijemcima najavljuje da se pripreme da će raditi do 70. Neće to odmah doći, ali treba, jer neće biti sistema koji će moći hraniti sve umirovljenike. Čudno mi je što mediji, ekonomisti i političari o tome premalo govore. To nije pitanje samo izgleda, nego pitanje zdravlja. Ako ćete u 67. godini ići na posao, ne možete izgledati kao da ste izašli iz nekog staračkog doma, u nekoj 25 godina staroj odjeći. To je moja poruka. Ja na operacije idem da bih zadržao svježinu. Ne mislim da na plastične operacije treba ići svatko, ali treba se njegovati, kožu treba hidratizirati da ostane mlada. Izgled je dio vašeg poslovnog imidža. To treba gledati sa te strane. Kažu: Lako tebi, ti imaš novca. Ali, ne. Za 50-60 kuna na rasprodaji ćete naći lijepu majicu, možete trčati, bitno je da ostanete fit.
Što su vam sve operirali?
Nedavno sam bio na liftingu, a radili su mi i liposukcije. Svako-toliko mi nešto rade. A zašto? I dandanas idem na prezentacije proizvoda u Pariz, Milano, okružen sam vrlo mladim ljudima. Moram barem malo prikriti svoje godine. Ne smijem izgledati zapušteno. Sa svojih 60 i toliko godina, ne moram ih odmah pokazati.
Budući da smo još konzervativno i patrijarhalno društvo, jeste li nakon priznanja operacija naišli na kritike, predrasude?
Ne, apsolutno ne.
Kod nas se muškarce koji se dotjeruju, makar se samo mackaju kremama, automatski povezuje s homoseksualnošću.
Možda se krećem u malo drugačijim krugovima pa takvih komentara nije bilo. Meni opravdanje za moje postupke ne treba. Dapače, od osoba iz javnog života dobio sam pohvale.
Uobičajenije je da plastične operacije rade žene, a ni one se time ne hvale, nego to skrivaju.
Godišnje u Brazilu, koji je zemlja trećeg svijeta, imate 11 milijuna plastičnih operacija, to je svakodnevica. U Americi ako hoćete poslovno uspjeti puno pažnje morate pridati izgledu. Često volimo reći da izgled nije bitan, da je bitno koliko je čovjek obrazovan, ali na kraju će ipak posao dobiti netko tko uza sve to i ljepše izgleda... Ne, nažalost, posao će dobiti onaj tko nema sve te kvalitete, ali lijepo izgleda.
To nije pravedno.
Nije, ali svijet nikad nije bio pravedan. Dio ljudi, uz sva bogatstva, ipak gladuje. Izgled jest bitan. Fasada mora biti korektna, ne morate biti glamurozni, sa ne znam kakvom šminkom i frizurom. Morate imati prezentaciju da biste zainteresirali sugovornika da bi on počeo istraživati imate li i intelektualne kapacitete. Intervjuirao sam na stotine i stotine mladih ljudi za posao, i koliko god sam usredotočen na znanje, jer znam koliko je teško do njega doći, opet na kraju prevagne izgled u kombinaciji s vještinama.
Kaže se da su ljudi koji se pretjerano njeguju, dotjeruju, nesigurniji od onih koji su ležerniji i ne mare toliko za izgled.
Svaka pretjeranost znak je neke nesigurnosti. Svi imamo neke nesigurnosti koje želimo prikriti.
Koliko su Zagrepčanke dotjerane u odnosu na žene u svijetu?
Jako su trendi. I danas kada mi dođu principali iz Milana, Pariza... uvijek se začude kako su naše žene njegovane i slijede modne trendove. I u oskudici uspijevaju zadržati taj standard.
Odakle ljubav prema kolekcionarstvu?
To je urođeno. Kako klinac sam skupljao sve što se tada skupljalo, poštanske marke, salvete, kutije šibica... U studentskim godinama razmišljao sam o uređenju stana i malo-pomalo obuzelo me kolekcionarstvo. Time se bavim već 40-ak godina, i imao sam priliku svašta vidjeti, kupiti divne stvari...
Koliko vrijedi vaša kolekcija?
Na to pitanje nema konkretnog odgovora. Umjetnost je danas postala roba koja ima svoje trendove, vrijednost umjetnine procjenjujete tako da je date na aukciju, ondje je procijene, a iznos koji za nju dobijete je njezina vrijednost. Ali sigurno je riječ o milijunskim vrijednostima.
Svoje umjetnine ne prodajete, ne zarađujete na njima?
Ne, to je čista nadogradnja. Tu i tamo se zamijenim za neku drugu umjetninu. Ova kriza me malo usporila u kolekcionarstvu. Malo sam razočaran što sredina nije sasvim shvatila vrijednost moje zbirke.
Zašto ste nezadovoljni?
Moja je zbirka bila izložena na Gornjem gradu, u Kulmerovoj palači, jedino uz pomoć sponzora, uz pomoć Grada mogla je opstati. Ali dogodila se kriza i ni Grad ni Ministarstvo ne izdvajaju novac kojim se može nešto napraviti. Smatrao sam da je taj projekt i za Grad važan, bitan za revitalizaciju Gornjega grada, doveo sam svjetske muzeje u Kulmerovu palaču, ali nisam imao podršku. Nisam mogao plaćati najam tog prostora. Ni gospođa Kulmer nije imala razumijevanja. Dok imam snage, čuvat ću kolekciju, najpoznatiju po porculanu, a hoće li to nakon mene činiti i moja obitelj – ne znam.
Koliko ste spremni najviše dati za neki predmet?
Poznajem puno kolekcionara i kada se žele rastati od nekog komada, prvo ga meni ponude jer pretpostavljaju da ja još mogu nešto kupiti.
Kupujete li u ovoj krizi umjetnine?
Vrlo malo. Nakon projekta na Gornjem gradu kolekciju sam stavio na vrlo malu vatru. Nema smisla puno ulagati ako to nema tko vidjeti. Recimo, imam jednu porculansku figuru iz 18. stoljeća, odlomljena joj je ruka. Ako je želim izlagati, moram joj restaurirati ruku. A ta jedna restauracija košta više nego sve dotacije koje je muzej Marton od društva dobio u godinu dana. Riječ je o 15-ak tisuća kuna.
Vi ste iz prosječne radničke obitelji?
Mama mi je bila domaćica, tata referent. Rano sam se počeo baviti tenisom, pa mi je sport otvorio vrata. Nisam imao baš lijepo djetinjstvo, dok su se moji vršnjaci kupali, ja sam vježbao. Ulagao sam u obrazovanje, završio sam ekonomiju u Zagrebu i informatiku u Njemačkoj, naučio puno jezika. Ali i biznis je sport, ne možete uvijek dobivati, morate znati i izgubiti. Ljudi se koji put kad izgube izbezume; što sad? Ništa, idete u novu partiju!
Koliko su naši političari zainteresirani za vašu kolekciju, tj. za promociju umjetnosti?
Uvijek sam dobro surađivao s bivšim predsjednikom Mesićem. U Veneciji mi je bio pokrovitelj predsjednik Napoletano. To su lijepe stvari. Jedini hrvatski katalog koji se prodaje u svjetskim muzejima je zbirka muzeja Marton. Dio svog uspjeha u poslovnom svijetu vratio sam kroz umjetnost. To je i vani lajtmotiv, bogati novac doniraju u humanitarne svrhe. A mi smo još u onoj primitivnoj fazi u kojoj prvo sebe trebam namiriti, pokazati se kroz jahtu, zlatni rolex s dijamantima. To je vani prošlost. Vani Cartier ima muzej, Ronald Lauder, vlasnik Gucci grupe Pinault, zatim Bernard Arnault... Kultura je dio našeg posla, pa sam i ja, u skromnijim granicama, to i kod nas pokušao napraviti.