Opkoljavanje i iznurivanje zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića pred završni udarac koji mu se u stranci očito sprema nakon europarlamentarnih izbora danima su me podsjećali na nešto, a da nisam uspio domisliti na što.
A onda mi je sinulo – španjolska korida! Riječ je o arhetipu, drevnom obrascu u kojem skupina aktera, koji su pojedinačno svi slabiji od bika, orkestrira događanje pred publikom u kojem se protivnika razjari, izranjava, izvoza, onesposobi, da bi ga na kraju te tragedije u tri čina, glavni u skupini, kratkim i brzim potezom konačno eliminirao uz opće oduševljenje.
Što je fascinantno u koridi? Zasigurno ne puko ubijanje bika. Jer da je riječ samo o tome, puno više užitka gledateljstvu bi pružao obilazak klaonice neke mesne industrije, gdje mogu vidjeti u jednom danu stotine krava i njihovih supružnika kako odlaze s ovog svijeta.
Bit koride nije u onome što se događa (ubojstvo bika) već kako. Opasno je, riskantno, zahtjeva bravuru jer je bik jak, ljutit, opasan. Slijedeći uvijek isti dramaturški obrazac, koji nisu izmislili oni, već se uvijek nanovo vraća u raznovrsnim kontekstima, na kraju ga efektno dokrajče.
Do velikog obračuna u HDZ-u po svemu sudeći doći će odmah nakon europarlamentarnih izbora. Ovisno o rezultatima, dva su moguća scenarija.
Manje vjerojatan je onaj koji će se odigrati ako HDZ ne dobije barem pet zastupnika. U tom slučaju slijedi brzi obračun s Plenkovićem, a gotovo dokrajčeni Brkić se čudesno spašava kao Liverpool protiv Barcelone. Nakon toga bi vjerojatno uslijedio pokušaj političkog prepakiranja HDZ-a, što nije lako nakon HNS-a, Pupovca, Istanbulske konvencije, Marakeša, gušenja volje građana prljavim opstruiranjem referenduma o promjeni izbornog zakona, titranja Vučiću na Merkeličin daljinski i svih ostalih divota kojima smo svjedočili zadnjih godina, a čemu je pridonio i Brkić.
Možemo ih zamisliti kako nakon smicanja Plenkovića i co kažu – nismo to bili mi, to nije radio pravi HDZ, već strani elementi koji su privremeno zauzeli vodstvo inače hrvatske i demokršćanske stranke i poveli je na stranputicu, ali odsada ćemo hrvatski i pošteno. Brkić bi čak mogao reći da je on, primjerice, osobno glasovao protiv Istanbulske, ali što to vrijedi kad je niz njegovih pulena glasovao za, pa ispada da je to bila samo predstava za čuvanje političke odstupnice za eventualno postplenkovićevsko razdoblje. Bez Brkića se ne bi mogla izvesti operacija preslagivanja s HNS-om, tj. obostrane prevare birača uz ideološku kapitulaciju HDZ-a, niti se bez njega mogao opstruirati referendum, što će mu se na konzervativnoj sceni zauvijek pamtiti. Sve i da se riješe Plenkovića, HDZ-ovci će teško povratiti nekadašnje birače na desnici.
Ako pak osvoje više od četiri zastupnika, što je puno vjerojatnije, nastavit će se egzekucija Brkića po obrascu koride, ali i svih drugih kadrova u vrhu stranke koji nisu potpuno pod kontrolom.
U međuvremenu, dok se čekaju euroizbori, mrcvarenje traje.
Dok ga razvlače po areni, Brkić povremeno ispaljuje neke pitijske iskaze koje onda naširoko tumače dežurni medijski hermeneutičari. Tako je prije dva tjedna ulazeći na sjednicu Predsjedništva HDZ-a, izjavio: "Ovo je HDZ, nije Komunistička partija, hvala Bogu".
Ali istina je upravo suprotna. HDZ je, po načinu funkcioniranja, identičan komunističkim partijama. Dovoljno je vidjeti kako se vođe biraju jednoglasno, a kako se odnose prema njima nakon što padnu. Kada odeš s vrha HDZ-a ne možeš više ostati u stranci, zgaze te, vrlo često oni isti koji su ti se najviše klanjali (šifra Njonjo). Povijest te stranke poučava kako se s vrha HDZ-a može otići ili biološki, na onaj svijet (Tuđman), ili biti šutnut iz stranke nakon što si ispao iz sedla (Sanader, Kosor, Karamarko). Zašto u HDZ-u nije moguće sići s vrha i ostati u stranci, svratiti i dalje ponekad u stranačku središnjicu, popiti kavu s nasljednicima? Zašto se odnose jedni prema drugima kao prema stoci? Predsjednike biraju aklamacijom, jednako tako im skidaju i glavu. Ta bezlična neman će sutra progutati i Plenkovića, prekosutra Resslera i bilo koga drugog tko joj dođe na čelo s iluzijom da joj čvrsto drži uzde.
Brkić, osim ako ne dođe do izbornog debakla, slijedi taj tragični obrazac.
Do jučer i sam u ulozi toreadora, sada je poput ošamućenog bika pušten u arenu, organizirani prostor javne političke egzekucije. Iz tjedna u tjedan u javnost cure sms-ovi za koje se tvrdi da su njegovi i da potječu iz navodno tajne istrage. Nitko se nije potrudio vidjeti otkud Nacionalu povjerljivi podaci, ili zahtijevati ozbiljnu internu kontrolu u policiji i državnom odvjetništvu.
Prva faza curenja dokumenta u dojavljivačke medije odgovara ulozi pikadora (picar = ubosti), koji u koridi biku zabadaju bodeže u leđa i vrat, kako bi ga razdražili, ali oslabili gubitkom krvi. Oni time istovremeno zagriju i publiku, spremnu za daljnji spektakl.
Kroz tako načinjene otvore najčešće curi "krv" reputacije i dostojanstva.
"Ima li intime?" postalo je pozdravno pitanje koje je zadnjih tjedana zamijenilo ono "što ima" ili "kako zdravlje" kao interna šala na subotnjoj kavi s ekipom na placu.
Za to vrijeme matador mu se približava i elegantno izbjegava njegove rogove. Potom slijedi pokoji medijski komentatorski banderiljero koji zabada zastavice u bika, a onda nastupa "la Hora de la Verdad", trenutak istine i konačne egzekucije koju vrši matador, glavni u ekipi.
Kako se priprema teren za završni čin Brkićeve egzekucije u HDZ-u svjedoči i to što se ministra Tolušića, percipiranog kao Brkićeva čovjeka (vidi tko mu je bio vozač), opet malo rastegnulo po medijima, kako bi ga se preventivno ustrašilo kada dođe "la Hora de la Verdad", ali i poslalo poruku drugima da se lako mogu naći na njegovom mjestu. Nedavno je tako preventivno trznulo i Gorana Marića, još jednog člana partijskog predsjedništva.
Najbolji i najperspektivniji kadrovi za takve stranke su oni koji imaju oraha u džepu, putra na glavi, kojekakve repove. Za napredovanje u takvoj ekipi te više od pameti, obrazovanja, čestitosti, ugleda, ljepote, snage u bazi, kvalificira upravo to što ti imaju nešto u ladici. Ako postaneš svojeglav, po potrebi se ladica samo malo odškrine da bi bio krotak i poslušan. Onda se na medijske afere odjednom zaboravi.
U slučaju Tolušića još jednom se pokazao zanimljiv fenomen da naši političari iz nekog razloga prijavljuju da su im nekretnine manje nego što stvarno jesu, kao što neke gospođe deklariraju kako imaju pokoju godinicu ili kilogram manje od stvarnosti.
Zašto? Sto kvadrata gore-dolje u Virovitici nije podatak koji stvara bitnu razliku, pa nisu to dva stana u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni za koje vam misteriozni prijatelji posude novac. Jesu li političari toliko ustrašeni medijima i populističkom demagogijom pa pušu i na hladno, prijavljujući barem malo manje imovine, da ne bodu oči? Kao da se stide vlastitih kvadrata, kojima se običan smrtnik u pravilu voli pohvaliti. Kažu kako prosječan Nijemac uglavnom vozi auto za klasu slabiji od onoga što bi sebi realno mogao priuštiti, a Balkanac i Mediteranac za klasu bolji. Naši političari bi izgleda htjeli u očima javnosti izgledati kao Nijemac, čak i u situacijama u kojima kvadrat viška i nije neki poseban luksuz. No, kada se stvar otkrije, što se više brane postaju još sumnjiviji, mediji ih nastavljaju mrcvariti, a oni postaju sve slabiji, ustrašeniji i pasivniji. Pa će, tako skuhani, u ključnim trenucima, po potrebi, podići ruku za eliminaciju vlastitih političkih očeva.
Kako će se odigrati završni matadorski čin ako HDZ prođe solidno na euroizborima? Dovoljno je zaviriti u Statut HDZ-a. On kaže kako iz stranke izbacuje Visoki časni sud, a članak 67. propisuje: "Stegovni postupak pred časnim sudovima može pokrenuti Predsjedništvo HDZ-a protiv svakog člana".
Dakle, Plenković će sazvati sjednicu Predsjedništva HDZ-a, koje će ekspresno predložiti Časnom sudu izbacivanje iz stranke zamjenika predsjednika Milijana Brkića. Časni sud mora donijeti odluku u roku od devedeset dana, ali će u tom slučaju djelovati munjevito i adio Mare. Pridruži se Pašaliću, Sanaderu, Kosorici, Karamarku i čekaj da ti za koju godinu u društvo šutnutih dođe i Plenković, kao što su i ovi dočekali tebe.
Brkić će nakon par trzaja u medijima, ispustiti političku dušu i otići u ropotarnicu. Ni prvi, ni posljednji po istom obrascu.
Ovo je tako dobra i slikovita usporedba,stvarno onako kako se odigrava već godinama .Nino ne nosim kapu,ali naklon prilažem.