Matanić je prokazao Đurovića jer je htio biti krunski svjedok

“Ovo je predmet u kojem nijedan od optuženika nije u cijelosti govorio istinu, neki više, neki manje, a na sličan način postupao je i određeni broj svjedoka. Iskazi optuženika iznošeni su prema obrascima ‘tko je koga upleo i zašto’ te ‘krunski svjedok laže’, a suštinski je jasno da su optuženici svoje iskaze prilagođavali jedni drugima te cjelokupnom stanju spisa. Međutim, na temelju dokaza koji su u postupku izvedeni, ovaj je sud utvrdio da su optuženi počinili djela koja su im stavljana na teret...”, stoji, među ostalim, u pisanom obrazloženju presude Robertu Mataniću i drugima, nepravomoćno osuđenima na ukupno 150 godina zatvora zbog likvidacije Ive Pukanića i Nike Franjića.

Selektivna obrana

Ivana Kršul, predsjednica sudskog vijeća zagrebačkog Županijskog suda koje je 3. studenog 2010. objavilo nepravomoćno presudu, napisala je obrazloženje na 174 stranice. U njemu su detaljno analizirani svi personalni i materijalni dokazi te obrane okrivljenika. Analizirajući izvedene dokaze, sutkinja Kršul je vrlo detaljno obrazložila zašto je sudsko vijeće kojim je predsjedala nekim svjedocima vjerovalo, a nekima ne, te na kojim je dokazima vijeće temeljilo nepravomoćnu presudu. Posebno je zanimljiva detaljna analiza obrana okrivljenika, pa se tako u pisanom obrazloženju navodi da je obrana Roberta Matanića od samog početka bila – selektivna.

“Optuženi je selektivno i dozirano iznosio svoja saznanja te je od samog početka postupka pokušao za sebe isposlovati status krunskog svjedoka, otklanjajući sa sebe kaznenu odgovornost i postupno tereteći pojedine optuženike, u početku Bojana Gudurića i Željka Milovanovića. Kada je vidio da se njegov plan ne odvija kako je zamislio, ipak je prokazao i Slobodana Đurovića..., što je očito čuvao kao najvrjedniju spoznaju za trgovinu prema svom zamišljenom planu...”, stoji u pisanom obrazloženju.

Sutkinja Kršul osvrnula se i na pisma koja je R. Matanić pokušao prošvercati iz zatvora, a u kojima prijeti krunskom svjedoku Tomislavu Marjanoviću. Po shvaćanju suda, Marjanović je za R. Matanića bio “vozač koji previše zna i koji bi mogao progovoriti, što se na kraju i dogodilo”. Obranu R. Matanića, prema kojoj je prijetio Marjanoviću jer ga je ovaj prevario, sudsko vijeće smatralo je nevjerodostojnom, vjerujući da se Matanić pogubio u mreži vlastitih neistina. Nadalje, sutkinja Kršul u obrazloženju je navela i kako se iz obrane R. Matanića može zaključiti ne da on to djelo ne bi izveo, već da ga ne bi izveo tako nevješto. Činjenicu da je Amir Mafalani tek na kraju postupka spomenuo da je djelo prijavio policajcu Nenadu Šipušiću vijeće je ocijenilo proračunatom jer je do tog trenutka Mafalani bio gotovo dvije godine u pritvoru.

Bugarska i Nizozemska

Sutkinja se osvrnula i na veze Roberta Matanića i Slobodana Đurovića, koje datiraju još iz Bugarske i Nizozemske. No, kako te aktivnosti njih dvojice optužnicom nisu bile obuhvaćene ili opisane, vijeće je smatralo da su one bitne samo u kontekstu provjere istinitosti nekih navoda krunskog svjedoka. Obrazlažući dio presude koji se odnosi na Đurovića, sutkinja Kršul je navela kako je neosporno da je Đurović financirao obranu R. Matanića dok je ovaj bio u zatvoru u Srbiji te da to upućuje na njihovu prijašnju povezanost. A ta povezanost, po mišljenju suda, bila je razlog zašto je Đurović upravo R. Matanića potaknuo da organizira grupu koja će ubiti Ivu Pukanića. Zašto, to je ostala nepoznanica jer motiv ubojstva, kao ni naručitelj, nije utvrđen. Analizirajući te činjenice, sutkinja Kršul navela je kako je “utvrđivanje motiva, naročito sudskom odlukom, a bez saznanja i inkriminacije o pravom krajnjem naručitelju neodrživo i nelogično”. Upravo zbog toga vijeće je izmijenilo navode iz činjeničnog opisa smatrajući da, dok naručitelj nije poznat, motiv ubojstva ne može biti Pukanićevo pisanje. Pogotovo ne pisanje o duhanskoj mafiji, koja “kao takva u optužnici nije opisana, čak ni spomenuta”. U tom dijelu sutkinja Kršul osvrnula se i na iskaz Ratka Kneževića, kojeg smatra narativno zanimljivim, no ne previše značajnim za sadržaj optužnice, jer svjedok o tome o čemu je svjedočio nije imao neposrednih spoznaja, već je iznosio svoje zaključke, i to o nečemu što je bilo prije inkriminiranog vremena obuhvaćena optužnicom.