Matanićeva kinematografija ljubavi

Zamislite da je autor filma “Gospa” optužio sve one kojima se ne sviđa njegov film da su protiv Boga. Ili da su tvorci filma o jugoslavenskoj košarci “Bit ćemo prvaci svijeta” izjavili da će protiv njega biti samo oni koji mrze košarku. S pravom bismo takve izjave okvalificirali kao idiotske. Jer možemo bez problema pretpostaviti da će nekom velikom ljubitelju košarke dijalozi u filmu biti nategnuti, režija traljava, gluma neuvjerljiva. Ili pak, u pozitivnoj varijanti, da će nekome tko inače ne podnosi ekipne sportove film biti izvrstan.

Novu paradigmu “kinematografije ljubavi” ustanovio je svojim izjavama nakon dobivanja, za standarde hrvatskog filma vrijedne nagrade u Cannesu, redatelj Dalibor Matanić, nagrađen za srpsko-hrvatsko-slovensku koprodukciju “Zvizdan”. Večernji list nakon dodjele nagrade na naslovnici donosi najavu razgovora s redateljem koji ističe: “Oni koji vole mrziti bit će i protiv mog Zvizdana.” Njegova “kinematografija ljubavi” koristi isti mehanizam po kojem funkcioniraju samoproglašeni i samoposvećeni “antifašisti”. Ja sam antifašist. Pa ako mi kažeš da mi je frizura loša, film prosječan, ako mi zabiješ koš na basketu ili me pobijediš na pokeru, ti si fašist.

Za Matanića bila je ovo deveta sreća

Tako Matanić svoj film izvlači iz područja moguće estetske analize i kritike, proglašavajući ga ultimativnim utjelovljenjem ljubavi. To je ljubav koja s ljubavlju govori o ljubavi. Neprobojan je za kritiku, samo mrzitelji mogu imati nešto protiv. Mediji su bombastično izvještavali o Matanićevu trijumfu u Cannesu, pa je neupućeni Hrvat mogao pomisliti da imamo svog Kusturicu i da će Zlatna palma doći u zagrebački Limb. Onda se preciziralo da je riječ o sporednom programu koji je, razumljivo, postao u našim medijima važniji od glavnog. Onda su uslijedili naslovi kako je “Matanićev film osvojio glavnu nagradu u najvažnijem pratećem programu festivala”, pa je poslije ispalo da je ipak pobijedio islandski film. Potpuna i provjerena informacija kaže da je u popratnom programu Un Certain Regard (Izvjestan pogled) najboljim filmom proglašen islandski “Hrutar” redatelja Grimura Hakonarsona, a Dalibor Matanić je za “Zvizdan” dobio Nagradu žirija.

Najbolji je redatelj Japanac Kiyoshi Kurosawa za “Putovanje prema obali”, nagradu za novi talent dobio je Rumunj Corneliu Poromboiu za film “Comoara”, a nagradu za budućnost filmovi “Maasan” Neeraja Ghaywana i “Nahid” Ide Panahandeh. Zanimljivo je da je popratni program festivala Izvjestan pogled posvećen “mladim talentima i odvažnim vizijama”. Naš “mladi talent” snimio je čak devet cjelovečernjih igranih filmova prije četrdesete. Dakle, za Matanića bila je ovo deveta sreća, tj. on je debitirao iz devetog filmskog pokušaja i uspio dirnuti žicu žirija. Redatelji se različito razvijaju, Kusturica je u tridesetoj za drugi film dobio Zlatnu palmu u Cannesu, a Haneke je snimio prvi film znatno stariji od Matanića danas. No, teško je naći, čak i u najjačim europskim kinematografijama, primjer takvog nacionalnog miljenika, u čiji su talent i odvažne vizije investirani deseci milijuna proračunskih kuna prije četrdesete. Kriterij “odvažne vizija” Matanićev film je valjda zadovoljio jer govori o ljubavi između osoba različite nacionalnosti, srpske i hrvatske.

Paradoksalno, danas to nije odvažna vizija, nego rastući trend. Na hrvatskoj kulturnoj i estradnoj sceni dobili smo puno srpskih zetova i nevjesti, i obratno, a veze su u novije vrijeme okrunjene i brojnim prinovama. Komično je stoga da nas netko u novinama uvjerava kako kao tabu propituje “fenomen” koji nas zasipa na sljedećim stranicama istog lista. Majstorstvo je podvaliti kao odvažnu viziju nešto što je uvijek na liniji mainstreama politike i kulture. Od antihercegovačke histerije u filmu “Blagajnica hoće ići na more”, koji je Dragan Antulov s pravom uspoređivao s nacističkim antisemitskim filmovima iz 30-ih, do urbane narcisoidne superiornosti prema ličkim domorocima i pomodne LBGT tematike. Nekada je inkvizicijski pritisak za vrijeme protureformacije svodio umjetnost na uzvišenu apologiju Crkve i pravovjerja, slično je stoljećima kasnije činio socrealizam za svoje svetinje. Danas se to čini u službi novih lijevo-liberalnih sekularnih kultova, pa je bilo kakav uradak, ako je liniji poželjnih vrijednosti, a priori dobar i samo mrzitelji mogu reći da im se ne sviđa. O kriterijima kojima se rukovodio ovogodišnji žiri popratnog programa ponešto je rekla Isabella Rosselini, koja mu je predsjedala. Ona kaže kako je bilo divno pogledati 21 film iz 19 zemalja te dodaje kako bi joj zavidio svaki antropolog.

Filmska umjetnost se, dakle, dijelom rukovodi kriterijima antropologije i proučavanja egzotičnih kultura. Ovoga puta mi smo otkriveni kao nova vrsta pa je nagrada žirija dodijeljena filmu koji govori o srpsko-hrvatskim teškim ljubavima. Za sljedeći put bi možda trebalo razraditi scenarije o ljubavi sunita i šijita u Bagdadu ili o pripadniku ISIL-a koji se, nakon gej ljubavi s katoličkim misionarom, obratio na demokraciju i ljudska prava. “Zvizdan” je više od filma. Matanić tako ističe: “Rekao bih da je najdublje povezan s mojim svjetonazorom i mojom glađu za izražavanjem protiv situacije u kojoj se kao društvo nalazimo, zatrovani mržnjom prema svakome tko je drugačiji od nas.” Osim što je pretolerantan, on je i hrabar, ne boji se negativnih reakcija, štoviše, odvažno izjavljuje: “Još na primjeru svojih ranijih filmova shvatio sam da ekran može djelovati kao ogledalo: oni koji znaju voljeti, voljet će ‘Zvizdan’, a oni koji vole mrziti, morat će se suočiti s njim.”

Ako ti njegov film nije super, onda mrziš druge i drugačije

Matanić tako unaprijed onemogućuje bilo kakvu prosudbu svog filma, prije svega onu estetsku, najvažniju, jer ako ti njegov film nije super, onda mrziš druge i drugačije. Strah me otići u kino pogledati “Zvizdan” jer to očito nije običan film, to je psihotest, pa i više od toga, on testira mrziš li ili voliš. Što ako posumnjam da je riječ o remek-djelu? Mogu li se ikako popraviti kao čovjek ili sam vječno osuđen na mržnju? Moralna ucjena na našim je prostorima već viđena kinematografska strategija. Neki hrvatski autori probali su se ubaciti u canneski ili barem berlinski zagrljaj parazitirajući na poetici bosanskog paćeničkog filma kojem, kako je jedan pisac dobro primijetio, festivali nisu dodjeljivali, već udjeljivali nagrade, dok nije dojadio i žiriju i vragu. Valjda su mislili da do srca stranih žirija lakše vodi Halimin put ili Arminova topla socijala, nego neke druge teme.

“Čini mi se da ‘Zvizdan’ našim ljudima može donijeti određenu katarzu”, kaže Matanić. Taj čudotvorni film nije samo nepogrešivi detektor jeste li čovjek ljubavi ili mržnje, već i moćno sredstvo nacionalne katarze. No, umjesto katarze, prije bi se moglo reći da ovakvo fokusiranje na ljubav kojoj je temeljna prepreka različita nacionalnost danas, kada je takvo razmišljanje dobrim dijelom prevladano, što je vidljivo od estradnih ljubavi do same koprodukcije ovog filma, samo podgrijava podjele vraćajući nas u ratno i poratno vrijeme kada je takva ljubavna situacija bila otežana. Takvom fiksacijom se rascijepi potenciraju i još se od njih profitira. Kulturni mainstream dobrim dijelom izmišlja balkanske babaroge, koje onda efektno “dekonstruira”, taman po ukusu međunarodnog žirija. Autoru treba čestitati jer je riječ o napretku za vanjsku prepoznatljivost hrvatskog filma. Koliko god pred Rumunjima ili Kusturicom izgledalo smiješno slaviti kao senzaciju utješnu nagradu žirija u sporednom programu, ipak je riječ o iskoraku i tu je Matanić zaslužan za hrvatski film. Nadam se da ću ga se usuditi pogledati i odagnati sve sumnje da je riječ bila o ziheraškom izboru teme po mjeri stranog žirija koji očekuje balkansku poetiku nadnacionalne ljubavi u šovinističkoj džungli te da je redatelj, unatoč neaktualnoj temi, napravio odličan film. Za njegovu buduću recepciju bilo bi bolje da ga unaprijed ne brani na takav način jer rađa sumnju da ga je kalkulantski upravo zato i napravio.

>>Dalibor Matanić je božanstvo, a Hrvoje Hribar izmislio Dubrovnik

>>Matanićev 'Zvizdan' osvojio nagradu žirija u programu 'Un Certain Regard'