Mate Granić: Christopher mi je rekao da moramo stati

VL: Hrvatska vojska je na bojištu izvojevala pobjede i time političarima stvorila preduvjete za pregovaranje i potpisivanje sporazuma. Jesu li Hrvati izgubili za zelenim stolom?
GRANIĆ: Ključni događaj zbio se na temelju Splitske deklaracije kad je Hrvatska vojska  zajedno s HVO-om i ABiH oslobodila oko 23 posto teritorija što su ga kontrolirali Karadžić i Mladić. Sve do vremena kad su Hrvatske snage došle pred Banju Luku, Amerikanci su s apsolutnim simpatijama gledali na oslobađanje teritorija i slabljenje Miloševića. Ali kad smo došli pred Banju Luku, a sjećam se, Warren Christopher, državni tajnik s kojim sam bio u izrazito prijateljskim odnosima, nazvao me mobitelom i rekao: “Mate, morate stati”!

Bio sam tada u predizbornoj kampanji kod Korčule. To mi je bio jedan od teških životnih trenutaka. Rekao sam mu: “Chris, to je velika pogreška! Imamo šansu pobijediti tu ideju velike Srbije i Miloševića na ovom prostoru! Za dva dana bi Hrvatske snage i ABiH oslobodile i Banju Luku i Posavinu i da se to dogodilo Dayton bi bio puno jednostavniji. Taj moj razgovor s Warrenom trajao je dosta dugo i on me nije uspio uvjeriti u ispravnost takve odluke. Ipak, rekao sam mu kako po Ustavu moram obavijestiti predsjednika Tuđmana, jer je on vrhovni zapovjednik, i da ja za ta pitanja nemam ovlasti. Kad sam zovnuo Tuđmana, rekao mi je kako ga je već zvao Holbrooke. Objašnjenja zašto je Tuđman tada stao su razumljiva.

VL: Koja su razlozi za zaustavljanje akcije?
GRANIĆ: Bez obzira na to što smo na temelju Splitske deklaracije legitimno bili u BiH i što je Amerika to podržavala, kad Amerika, kao jedina svjetska sila, kaže “stop”, kad je vodila mirovnu inicijativu, onda se tako moralo i postupiti. Ono što je Tuđmana “prelomilo”  bilo je kad je Warren Christopher rekao da će 100.000 izbjeglih Srba iz Banje Luke, sjeverne Bosne i Posavine doći u istočnu Slavoniju i Baranju i da će ih vojno štititi NATO snage. Stopiranje briljantne vojne akcije Hrvatskih snaga i ABiH pred Banjom Lukom bila je velika politička pogreška koju sada i Holbrooke barem polupriznaje.

VL: Kako danas, deset godina poslije, gledate na washingtonske konfederalne veze između Federacije BiH i Hrvatske? Zašto su one uspostavljene kad realno nikad nisu niti profunkcionirale?
GRANIĆ: Realno bi bilo da je potpuno pobijeđena ideja velike Srbije, pa da se onda BiH kao takva na jednom referendumu odluči da hoće konfederalne odnose s RH. Ali imati situaciju da Republika Srpska ima konfederalne odnose s Beogradom, a da Hrvatska takve odnose ima s BiH, ja bih bio prvi protiv toga, iako sam bio glavni pregovarač u Washingtonu. Apsolutno protiv toga. Predsjedniku Tuđmanu tada su trebali ti konfederalni odnosi s Federacijom BiH. Zbog tamošnjih Hrvata. Moramo sada jasno priznati da se pravi preokret hrvatske politike zbio početkom 1994. godine. Tuđman je taj preokret odobrio, jer ništa nisam radio bez njegove potvrde, bez njegove autorizacije. Trebalo je tada ukloniti Matu Bobana i ljude oko njega i okrenuti se savezništvu s Bošnjacima. Ti konfederalni odnosi trebali su radi uvjeravanja Hrvata u BiH da će imati garanciju da će Hrvatska stajati iza njih. Kad smo pregovarali u Washingtonu, onda smo pregovarali da se model kantona proširi na cijelu BiH. To je bilo najvažnije, a o tim konfederalnim vezama nismo puno razgovarali i bili smo svjesni da oni mogu nastupiti tek kad se uspostavi konačan mir u BiH i na tim konfederalnim vezama nismo nikad ni radili. Nismo radili ništa.

VL: Je li na jedan način službeni Zagreb, zbog pregovora s EU, limitiran da se značajnije uključi u stvaranje uvjeta u BiH za jednakopravnu poziciju tamnošnjih Hrvata?
GRANIĆ: Smatram da se Hrvatska na državnoj razini trebala više uključiti zato što Hrvatska ne samo prema svome Ustavu treba štititi Hrvate izvan Domovine, nego što je i potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma. Hrvatska je i potpisnica Sporazuma o prijateljstvu i suradnji s BiH. Osobno sam ga potpisao. Hrvatska je potpisnica Sporazuma o suradnji i s Federacijom BiH. Kao potpisnica Daytonskog sporazuma Hrvatska ima pravo ne direktno se miješati u poslove BiH, ali ima pravo kroz mehanizme Daytonskog sporazuma pomoći. Događaji u Daytonu i Washingtonu samo su nastava Daytona i mislim da je Hrvatska u sklopu daytonskog procesa trebala izraziti interes da bude tamo nazočna. Ako američki Institut za mir ima interes biti tamo, onda bi ga trebala imati i Hrvatska. Međutim, kad se pregovori vrate u BiH, u tamošnji Parlament i u javnu raspravu, onda Hrvatska nema što tražiti.

Čvrsto vjerujem da bi se danas mogao naći konsenzus unutar političkih stranaka u Hrvatskoj  oko nekih bitnih pitanja, a ona su da se ukinu entiteti, da se napravi čvrsta europska regionalizacija BiH kako su to predložili ili Biskupska konferencija BiH ili HSPBiH Đapić - Dr. Jurišić. To su gotovo slični prijedlozi. Znači, Hrvatska se, kad se pregovori vrate iz Washingtona u BiH, u to ne može niti smije miješati, ali u sklopu instrumenta koje joj je dao Dayton ima apsolutno pravo. Mogao se naći način za njezin angažman. Ja sam siguran da bi se na vanjskopolitičkom odboru Sabora mogao naći taj konsenzus o stavu Hrvatske i da bi bilo vrlo dobro da je hrvatski predstavnik bio tamo da u okvirima instrumenata Daytonskog sporazuma pomogne.

VL: Kako s današnje distance  ocjenjujete Dayton?
GRANIĆ: Sporazum u Daytonu je bio oktroirani. To je neosporno jer su bile zadane veličine Republike Srpske i Federacije BiH, 51:49 posto.   Dobro je da je uspostavio mir, da BiH  funkcionira kao država, da će početi pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s EU i da se u mirnoj atmosferi može razgovarati o budućnosti BiH.  Sporazum ima i puno nedostataka, a najveći je taj što je pola Hrvata iselilo iz BiH i nisu veliki izgledi za povratak. To je ono što najviše zabrinjava. A da ne govorim da je onaj najvitalniji dio iselio, i to je najveći problem. Upravo zato smatram da je veliki interes Hrvatske da BiH funkcionira kao država, europski integrirana država, da Hrvati opstanu i da se oni koji se žele vratiti doista i vrate i da se taj proces povratka stimulira  puno većim intenzitetom.