Mateša: Mnogi klubovi morat će se amaterizirati

Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša (60) ne može se uspoređivati s bivšim predsjednikom Stipom Mesićem kada je riječ o visokim državnim funkcijama, ali to ne znači da je njegova biografija nezanimljiva ili deficitarna utjecajnim političkim funkcijama.

Dapače, u prvom desetljeću neovisne Hrvatske postigao je zavidnu političku karijeru. Bio je premijer od 1995. do 2000. godina, a prije toga i saborski zastupnik, ministar gospodarstva, direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj te visokopozicionirani menadžer u Ini. Uz bivše premijere Franju Gregorića i Nikicu Valentića te Mladena Vedriša, bio je pripadnik neformalne tehnomenadžerske struje Tuđmanova HDZ-a, koja je uglavnom kreirala gospodarsku politiku devedesetih.

Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora postao je 2002. godine. Zajedno s Đurom Njavrom i bivšom potpredsjednicom vlade Ljerkom Mintas-Hodak suvlasnik je Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, na kojoj i predaje kolegij strateškog menadžmenta. S Matešom sam razgovarao u prostorijama Zagrebačke škole koje dijele s Filozofskim fakultetom Družbe Isusove.

Dok odgovara na pitanja, čak i za ona najbanalnija, važe svaku izgovorenu riječ.

 Hrvatska je osvojila dvije medalje. Je li to više od očekivanja?

 – S obzirom na to da nemamo više Janicu u natjecateljskom dijelu, očekivali smo da Ivica ponovi svoj uspjeh iz Torina, što je on i učinio, a još ima šanse i u slalomu. Jakov Fak nas je sve stvarno ugodno iznenadio. Pokazao je svoj potencijal trećim mjestom u Koreji, ali Olimpijske igre su stvarno njegov trijumf.

Nakon senzacionalnog osvajanja medalja hrvatski su se mediji uglavnom bavili odgovorom na pitanje hoće li Fak ostati u Hrvatskoj ili će postati Slovenac.

– Ni ja osobno ni Hrvatski olimpijski odbor uopće nismo čuli za kombinaciju da bi Fak mogao promijeniti državljanstvo.

 Pa čak i on govori da će o tome razmisliti.

– Mislim da se to neće dogoditi. Ponavljam, nitko od nas nije čuo za to mogućnost sve dok nije osvojio odličje. Drugo, on je u našim programima već više od godinu i pol. Dobio je stipendiju Međunarodnog olimpijskog odbora. To znači da smo mu osigurali solidne uvjete za trening i život.

Što to konkretno znači? Koliko je on u posljednjih godinu dana dobio sredstava od HOO-a?

– Ukupno dobiva oko 240.000 kuna godišnje. Iznos se sastoji od olimpijske stipendije te od plaćanja niza drugih troškova kao što su pripreme, trening i odlazak na natjecanje. U tu svotu nije uključen trener, koji je također u sustavu financiranja HOO-a.

Koliko mjesečno iznosi stipendija Međunarodnog olimpijskog odbora?

– Oko 7000 kuna.

Jesu li to zadovoljavajuća primanja kad se usporede s primanjima nogometaša, rukometaša...?

– S motrišta HOO-a, njegova su primanja ista kao i ona Ivice Kostelića. On je u istoj grupi kao i Kostelić.

Znači, problem je u tome što biatlon nije marketinški zanimljiv?

– To je problem. Nadam se da će Fak sada postati i marketinški interesantan.

Naši se hrvatski nogometaši uglavnom financiraju iz javnih sredstava. Nije li onda malo nepravedno da ispodprosječan nogometaš zaradi više od 100.000 eura godišnje, a osvajač olimpijske medalje manje od 15.000 eura?

– Ako gledamo s tog motrišta, sigurno je nepravedno. Situacija nije nimalo drugačija ni u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji kada se uspoređuju zarade u najpopularnijim sportovima s primanjima u sportovima koji nisu toliko popularni.

Ali u Velikoj Britaniji velika se većina prihoda nogometaša ostvaruje na tržištu. U nas je tržište deset posto, a ostalo su javna sredstva koja dolaze od države, gradova i županija.

– Zato i imamo najveće probleme u financiranju klubova. Taj će problem eskalirati. Problem je u tome što je na razini klubova teško zatvoriti financijsku konstrukciju s takvim parametrima.

 Pa gdje je onda rješenje? U amaterizmu ili profesionalizmu?

 – Po mome sudu, sigurno nas čeka proces reamaterizacije u dobrom dijelu klubova. Jer ni država u najširem smislu ni hrvatsko gospodarstvo ne mogu podnijeti tako velike troškove. Konkretnije, letvica primanja je podignuta previsoko.

Osim toga, država i gradovi nemaju javni interes za financiranje nogometa jer od njega dobro živi samo uzak krug ljudi.

– To je već pitanje za one koji financiraju klubove.

Jeste li za to da se naši nogometni klubovi privatiziraju, pa čak i da se prodaju strancima.

– To uopće nije središnje pitanje. Pravo je pitanje možemo li mi financirati te klubove te kako se njima upravlja neovisno o vlasništvu.

Kako se upravlja našim klubovima? Tu ima dosta primjedbi. Uglavnom, kritičari tvrda da su sredstva javna, a profit privatan te da se u sportu nakupilo svega i svačega.

– Mi u HOO-u napravili smo grubu analizu o tome koliki su budžeti naših nogometnih klubova. Kad sve to zbrojite, to je nešto više od jednog dobrog transfera u Chelseaju ili Arsenalu. Mislim da se tu vrti puno manje novca nego što mi percipiramo. Kako se odvijaju transferi, to mi nije poznato jer se time nismo nikad bavili.

Ima li u Hrvatskoj ipak nekih nelogičnosti? Primjerice, za jednu skijašku utrku na Sljemenu potrošimo 20-30 milijuna kuna, a na drugoj strani djeca ne mogu uopće igrati nogomet na travnatom igralištu ako ne plate. Što je uloga države – da osigura osnovne uvjete za bavljenje sportom “običnim” građanima ili da financira ovakve priredbe?

– I jedno i drugo.

 Ali vidimo da ne ide i jedno i drugo.

– Ima u Zagrebu lijep broj igrališta na kojima se može organizirano baviti sportom. Što se tiče sljemenske priredbe, svaki se veliki sportski događaj mora gledati ne samo sa sportskog motrišta nego i s promidžbenog, odnosno značenja što ga ima za neki grad i državu. Kad bi se uzela cijena minute i sekunde prijenosa, onda bi se dobila druga dimenzija.

Malo je nelogično da siromašna Hrvatska daje najveće nagradne fondove. Što to mi želimo pokazati?

– To je druga stvar. Ne smatram da naše nagrade moraju biti najveće. Sve kod nas mora biti primjereno gospodarskom trenutku zemlje. Jednako tako moram reći, ne ciljajući ni na jednu priredbu posebno, da su VIP tretmani vani puno skromniji ako uopće postoje u toj mjeri. Ako negdje treba tražiti prostor za uštedu, onda je to na tom dijelu.

 Jedna utrka stoji toliko puno, a u Zagrebu imamo samo dva-tri olimpijska bazena.

 – U Zagrebu zasad imamo samo dva olimpijska bazena. Pitanje je i po kojoj cijeni gradimo bazene. Mogli bismo otvoriti raspravu o tome. Uostalom, pod našim je pokroviteljstvom održan seminar o cijeni gradnje plivališta. Došli smo do zaključka da se plivališta mogu napraviti za puno, puno manje novca. I to smo pokazali na primjeru Šibenika i Varaždina u kojima su jako dobri bazeni stajali 30-ak, 40-ak milijuna kuna. Stoga nema razloga da u Zagrebu stoji dvaput više.

>>Cijeli intervju pročitajte u Večernjem listu.