Mateša otkriva nepoznate detalje pregovora sa Srbima: U Kninu smo bili u proljeće uoči Oluje

Zlatko Mateša (71), dugogodišnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, u vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja bio je ministar bez portfelja u Vladi Nikice Valentića kojeg je, u studenom te iste 1995., naslijedio u premijerskoj fotelji.

– Do 18. rujna 1995. bio sam ministar zadužen za međunarodne financijske institucije i ekonomske odnose pa sam tako radio i na primanju Hrvatske u Europsku banku za obnovu i razvoj – podsjeća Mateša.

Neko kraće vrijeme, nakon Oluje i prije no što će biti izabran za premijera, Mateša je bio ministar gospodarstva, a ono je bilo u stanju kakvo je onima koji nisu bili svjedoci vremena teško i zamisliti.

– U to doba doista nije bilo lako financirati akcije Bljesak i Oluja, no mi smo uspjeli osigurati stabilnost državnih financija. Mi smo pred Oluju imali 200 tisuća vojnika, proračun Ministarstva obrane bio je čak 13 posto BDP-a, a imali smo i 400 tisuća izbjeglica i prognanika. Bilo je vrlo izazovno sve to financirati u vrijeme kada nam nisu bila dostupna nikakva zaduženja iz inozemstva. Sve je bilo financirano novcem hrvatskog gospodarstva, naših kompanija i hrvatskih građana. Bio je to ogroman logistički zahvat koji je omogućio da Hrvatska vojska tada bude jedna od najopremljenijih uopće, ne samo na ovim prostorima – svjedoči Mateša.

A troškovi takve vojske bili su ogromni?

- Mi smo, recimo, imali 300 tenkova plus svu drugu moguću mehanizaciju, a uloga Ine bila je osigurati gorivo za sve to. Uloga Ministarstva poljoprivrede bila je osigurati hranu za vojsku. Trebalo je osigurati da ti ljudi budu i dobro obučeni i opremljeni, da imaju sve što je potrebno za akciju oslobađanja okupiranih teritorija. Naravno da je puno teže nego nama bilo braniteljima jer ništa se ne može usporediti s doprinosom onih koji su bili na bojišnici, no na nama u Vladi bilo je da napravimo sve što je u našoj moći da oni pravovremeno imaju sve što im treba.

Je li itko ikada pokušao izračunati trošak akcije Oluja?

- Kada sam ja 7. studenog preuzeo Vladu od Nikice Valentića, znam da smo imali oko milijardu dolara troškova Oluje i svega poslije Oluje što je raznim dobavljačima trebalo podmiriti. To je tada bio ogroman novac, a to je uključivalo i troškove smještaja za prognanike i izbjeglice. Nakon toga stigla je i obnova u kojoj nas je čekalo 100 tisuća uništenih stambenih jedinica. Koliko je meni poznato, Hrvatska je jedina zemlja koja je poslije takvog razaranja i stradanja obnavljala zemlju svojim vlastitim novcem. Zaduživanje za nas je bilo nemoguće, ono nije postojalo.

Ni danas se ne zna puno o gospodarskim pregovorima s pobunjenim Srbima.

-Malo ljudi zna za to. Predsjednik Franjo Tuđman imenovao je posebnu skupinu u kojoj smo bili Hrvoje Šarinić, general Petar Stipetić, Joško Morić, ja i još ponetko. A mi smo imali zadaću da s pobunjenim Srbima stalno razgovaramo oko otvaranja određenih kanala funkcioniranja gospodarstva kao što su cestovni promet i energetski sektor. Ti pregovori najčešće su se odvijali u prostorijama UNPROFOR-a na Plesu, no jednom smo išli u Knin i to neću nikad zaboraviti. Bilo je to u proljeće 1995. kada se general Stipetić pojavio u odori hrvatskog generala. Tadašnje stanovnike Knina to je začudilo, prozori su bili puni ljudi...

Ti pregovori korišteni su, zapravo, za suptilnu ekonomsku špijunažu?

- Jedan od naših ciljeva bio je steći saznanja o ekonomskoj moći s druge strane i ti podaci bili su korišteni u planovima vojnog vrha za Oluju. Osim toga, mi smo i međunarodnoj zajednici htjeli pokazati da želimo pregovarati, no na našu sreću oni ni na što nisu pristali pa smo mogli krenuti u vojnu akciju.

Kako je tih dana bilo na Markovu trgu?

- Valentićeva Vlada bila je valjda jedina u poslijeratnoj povijesti Europe koja je imala sjednice u skloništu. U Banskim dvorima postoji posebno uređeno sklonište i neke sjednice održavale su se u njemu.

Koliko je toga od vojnih planova bilo dostupno ministrima?

- Vojni planovi nisu se radili u Vladi, nego u vojnom stožeru. Nekoliko dana prije Oluje znalo se da će akcija započeti, no nije se znao točan dan. I bolje da se nije znalo, tako i treba biti. Kada je pak Oluja krenula, više nitko od nas nije spavao. Stalno smo čekali informacije s terena i na jednoj karti pratili kako se hrvatski teritorij oslobađa velikom brzinom.

Za vrijeme vašeg predsjedanja Vladom RH dogodila se mirna reintegracija istočne Slavonije.

- Za hrvatsko Podunavlje mi smo imali i drugu opciju i ona bi također bila logistički i financijski vrlo zahtjevna. Sva sreća da je tada na čelu UNTAES-a bio Jacques Klein i da su naši pregovarači bili strpljivi. Da nije bilo tako, i u oslobađanje Podunavlja išlo bi se vojnom intervencijom na što smo bili spremni. I tu bismo bili prepušteni sami sebi no tadašnje vlade bile su kompetentne jer su bile vrhunski timovi.

S obzirom na to da je istočna Slavonija naslonjena na prirodnu granicu sa Srbijom, tijekom takve intervencije lokalni Srbi imali bi puno veću vojnu pomoć nego što su imali u takozvanoj Srpskoj Krajini?

- U našoj vojsci bilo je takvo raspoloženje, oni su imali takav mentalitet, da ja osobno nisam dvojio o tome bi li to bila uspješna vojna intervencija.

Sve to ratno i poratno vrijeme hrvatski turizam bio je na koljenima.

- Nama su hoteli bili puni prognanika i izbjeglica, a tek nešto turizma bilo je u Istri. Nakon rata, prvo je trebalo dislocirati prognanike iz hotela, onda obnoviti te hotele pa razbiti percepciju o Hrvatskoj kao ratnoj zoni što je bilo užasno teško. Za vrijeme ministara turizma Bulića i Heraka počelo je prvo korištenje sporta u promotivne svrhe, posebice nakon trećeg mjesta na nogometnom SP-u 1998. U toj priči pojavili su se i sportaši pojedinci pa je Hrvatska turistička zajednica potpisivala ugovore s nekim tadašnjim hrvatskim sportskim asovima poput Janice Kostelić.

Koliko je godina trebalo da stranci Hrvatsku prestanu tretirati kao ratnu zonu?

- Trebalo nam je nekoliko godina i baš kada smo došli na neku razinu, kada se vidjelo svjetlo na kraju tunela, dogodila se intervencija NATO-a na Kosovu kada je došlo i do zatvaranja zračnog prostora iznad Hrvatske. Nakon toga opet smo morali krenuti ispočetka.

Jesu li kasnijeg predsjednika HOO-a neki veliki sportski uspjesi barem malo podsjećali na vojne pobjede u akcijama poput Bljeska i Oluje?

- Po raspoloženju sigurno, posebice ono što se dogodilo nakon srebra naših nogometaša na SP-u u Rusiji 2018., no i 1998. nakon bronce bilo je slično. Pa i dočeci nakon oslobađajućih presuda za Gotovinu i Markača, to su ti trenuci koje ja pamtim kao iskaz ujedinjene Hrvatske.