Pazite, 30 godina mature, nije mala stvar. Proteklo vrijeme koje se toliko udaljilo od nulte točke da otvara dilemu je li uopće ikada i bilo.
Događaj kao događaj, prozaičan i viđen, prenošen s koljena na koljeno svih generacija kao naoko dobra tradicija susretanja s ljudima s kojima vas povezuje isključivo to što ste se dvije godine zatjecali u istom razredu. Prije i poslije toga tek usputna lica na trorednim ili četverorednim fotografijama, kaskadno posložena u ozbiljnim i nasmiješenim aranžmanima.
Tih 30 godina nedavno je obilježio i moj razred iz nekad COIUO-a “Dr. Ivan Ribar” u Karlovcu, što će reći Centra odgoja i usmjerenog obrazovanja, škole koju smo i prije tri desetljeća zvali onako kako se danas službeno zove – gimnazijom. Šuvarovska generacija. Inokorespondenti. Struka ekonomska, smjer jezični. To nam je bio srednjostručni VES upisan u indekse, naše zajamčeno mjesto u usmjerenom obrazovanju, zadnjoj velikoj reformi koja je planski mijenjala hrvatsko školstvo.
Od nas 35 iz originalne razredne postave, nakon 30 godina okupila nas se prigodna trećina, u potpuno iracionalnom terminu u studenome, poput grupe ponavljača koja kao da je maturirala nakon produžnih nastava i izvan svih rokova, a ne u udarnom terminu. Okupljeni uz Koranin hladan tok iznad kojeg su u karlovačku noć tek meandrirale njezine magle, u intimnoj atmosferi tihe svečanosti ljudi koji su došli u ravninu sa svijesti o svojoj prolaznosti, gledao sam lica i slušao priče i odjednom, nehotice i bez predumišljaja, shvatio koliko se ponosim svojim razredom. Kao i u učionici, tako i te večeri, dečki su bili u uvjerljivoj manjini, a djevojke su i nakon toliko godina za mene ostale djevojke.
Nitko od njih nije mi se promijenio a da ga ne bih ponovno mogao zamisliti kako odgovara pred nemarno obrisanom zelenom pločom, ispod Titove slike i usred razreda u kojem se miješaju mirisi “Malizije”, “4 asa” i griotta koje je u zadnjim redovima netko otvorio. Mogao sam čuti i šuštanje tog staniola i okretanja stranica imenika, osjetiti iščekivanje spasa školskog zvona, mogao sam sve to osjetiti dok sam ih gledao i slušao, shvaćajući sa svakom sljedećom rečenicom da su, unatoč činjenici kako su nas kao generaciju gađale najgore moguće stvari iz oba sustava, moje razredne koleg(ic)e ljudi na svome mjestu. Ugodno se osjećam među njima.
Otkrivam ih u drugim dimenzijama, u detaljima u kojima odgajaju svoju djecu, u detaljima u kojima mnogi od njih profesorski odgajaju i obrazuju i tuđu djecu, otkrivam ih u ispravnim životnim stavovima, u vrijednostima kojima nadilaze prizemno koristoljublje, u čuđenju nad tehnologijom koju koriste, ali ne da se u njoj i snalaze, u distanci nad „popovima, topovima i lopovima“. Za razliku od nekih ranijih maturalnih okupljanja, kada smo na kontu imali puno manje okruglih godina, ovo je bilo najležernije.
Čini mi se da smo izašli iz “reketa” osobnih inventura i odmjeravanja kroz prizmu laži društvenog uspjeha. Pomirili smo se sa sobom, prihvatili smo se onakvima kakvi jesmo, nemamo potrebe stvarati hologram nepobjedivosti, nepostojeću auru pepeljugasto kreiranu za jednokratnu upotrebu skrivanja pred vršnjacima koji i te kako znaju da i sami unose identičnu laž u vlastitu predstavu. I možda baš zbog toga, otvorenog priznanja ranjivosti, otkrili su mi se u svoj veličanstvenosti njihovih ljudskosti.
Gledam te, nekad i danas djevojke i samo nas dvojicu među njima kao premalo džentlmenstva u odnosu na ono što zaslužuju, divim im se s koliko dostojanstva prihvaćaju udarce svakodnevice, koliko ponosa unose u rutinu i kako znaju šutnjom skrenuti razgovor na teme u kojima je ugodno biti. Izlupani smo životom, ali još stojimo, i te kako, daleko od pomisli na juriš, ali još i dalje od pomisli na predaju pred lošim vijestima i još gorim ljudima.
Klonimo se politike, čudimo se nad svim vrstama primitivizma, negodujemo nad imperativima i smijemo se istim tabuima koji su nas progonili kroz vrijeme. Ne postavljamo suvišna pitanja ne zato da ne bismo nekoga povrijedili, već zato što znamo odgovore.
Pričamo i o onim suškolcima koji nisu te večeri s nama. Bili smo velik razred. Po današnjim standardima – dva u jednom. Razasuti smo po svim krajevima svijeta toliko da su neki čak ostali i u Hrvatskoj. Uvijek netko kontaktira s nekim, uvijek netko nekoga pozdravlja. Putovi su različiti, ali ispada da im je smjer većinom isti – ispravan. Vraćamo se kroz vrijeme do svih onih ugodnih anegdota i pravimo se da razmirica nije ni bilo. Premudri smo da bismo planirali buduće susrete.
Lagano ih odgađamo, na kraći rok. Zašto čekati okrugle godišnjice. Jer, na žalost, nekim kolegama već moramo paliti svijeće. Tako je to. Svečanost postaje spontana onda kad nestane euforije, kada se slavi činjenica odavno započetog zrelog života, a ne nestrpljenje zbog njegova navodnog početka. Ispada da smo maturu kao ispit zrelosti do kraja prošli tek nakon 30 godina. Na rastanku bez velikih gesta. Hoćemo li se uskoro ponovno naći? Možda na proljeće iduće godine? Bez grčevitih rukovanja i dramatike zagrljaja. Tek diskretno mahanje i nestanak svjetala automobila u karlovačkoj noći. Učinilo mi se da negdje u daljini čujem gimnazijsko zvono...