Ako je suditi prema istraživanjima javnog mnijenja, medeni mjesec premijera Plenkovića i njegovih glasača, pa i onih s lijevog biračkog spektra koji su prihvatili njegov uglađeni stil vladanja, upravo je okončan.
Još do jučer, saborska i unutarstranačka opozicija širom otvorenih usta promatrala je kako se usred kampanje hladno odriče Zlatka Ževrnje, baš kao što se prethodno obračunao i s Božidarom Kalmetom, kako preko noći donosi lex Agrokor i otklanja prijeteći kolaps gospodarskog sustava, kako jednim sastankom rješava blokadu državne granice sa Slovenijom, prvi put nakon Tuđmana dovodi HDZ na sve tri vodeće pozicije u državi, brani dvojicu poljuljanih ministara... mirno, elegantno i u savršenom tajmingu. Koliko je smjena četvorice Mostovih ministara u izravnom prijenosu hrabar ili pak ishitreni potez, tek će se vidjeti, no činjenice govore da je uspješni premijer s komotnom većinom i dva gotovo sigurna mandata u trenu izgubio stabilnu većinu u Saboru i postao najomraženiji političar u Hrvatskoj. I pritom doveo sebe i stranku u situaciju da mu odmetnuti, psihički labilni i, prema svemu sudeći, ucijenjeni Tomislav Saucha spašava Vladu.
Istodobno, nakon sedam mjeseci na čelu Vlade, novinarima sve češće docira što je zapravo tema, sve češće izgovara “ja” i “moja Vlada”, dajući vjetar u leđa onima koji su od trenutka kada je bljesnuo na političkoj sceni tražili sličnosti, pa i povlačili znak jednakosti između tek ustoličenog premijera i njegova prethodnika Ive Sanadera. Daleko od toga da ugovoreni brak HDZ-a i Mosta i prije nije osuđen na propast no je li ovoga puta, dok mu nadomak turističke sezone Agrokor otkucava poput tempirane bombe, pogodio tajming?
Premda je još donedavno grmio kako neće dopustiti korištenje represivnog aparata u predizborne svrhe, grčevita borba za dva neprežaljena resora, policiju i pravosuđe, koja je potom uslijedila, budi sumnje na kojima sada uspješno poentira i opozicija i njihov dojučerašnji koalicijski partner, Most. Naprasnom političkom egzekucijom četvorice ministara i instaliranjem državnih tajnika nejasnih ovlasti i bez demokratskog političkog legitimiteta iziritirao je i pojedine ustavne stručnjake poput dr. Samira Vrabeca koji su ga optužili za uvođenje kancelarskog sustava, no niti je Hrvatska u međuvremenu postala Njemačka niti je Plenković dosegao svoju političku mentoricu Angelu Merkel.
U konačnici, ugrozio je i vlastitu stranku koja je ponovno u poziciji da grozničavo sastavlja parlamentarnu većinu, kolaborira s “korisnim budalama” koji će podići ruku za njegova nova četiri ministra, a koliko je to sklizak teren, nedavno se u Saboru uvjerio i sam. A koliko je kratak put od pukovnika do pokojnika, na svojoj su koži osjetili njegovi prethodnici Sanader i Karamarko, pa kao da ga recentna povijest ničemu nije poučila, Plenković je svojim hazarderskim potezom zaigrao opasnu igru koja ga može natjerati na stradanje od vlastita oružja. Netko vještiji uskoro bi mogao reći: “Molim tajnicu da pripremi ispisnicu za premijera”, pa Hrvatsku uvući u još jedan bezdan.
Vama ne valja nista sta je pristojno i nesto sto pokusava odrzat dostojanstvo i pristojnost prema nekim budalama koje to nimalo nisu zasluzile pa nije ni cudo da je covjek lupio sakom o stol pa sve ima svoje granice pa nije budala ds trpi to sve i da ga se stavlja u isti kos sa njegovim predhodnicima