Mediji nas prazne pa pune globalnim zatopljenjima i drugim lažima

Prema jednom britanskom istraživanju, 17 posto djece u dobi od osam do šesnaest godina zabrinuto je zbog klimatskih promjena, to jest globalnog zatopljenja, a 19 posto reklo je da im strahovi zbog tih promjena uzrokuju noćne more. Jedan portal tu je vijest popratio komentarom da “djecu, naravno, ne brinu klimatske promjene, jer o njima ne bi ništa znala bez masovne histerije koju vlade država i globalističke elite posljednjih godina podižu oko tog pojma, već su jednostavno potpala pod utjecaj propagande.”

Ima mnogo znanstvenika koji drže da je globalno zatopljenje mit, izmišljotina. Više od 400 znanstvenika iz cijeloga svijeta usprotivilo se obmanama o klimatskim promjenama pa, ako su u pravu, kakav je moral mnoštva njihovih kolega u svijetu koji su takoreći profesionalni vjesnici toga zla što ga navodno uzrokuje čovjek i koji kao borci protiv toga zla dobivaju Nobelovu nagradu i zarađuju golem novac? Nobelovu nagradu dobio je bivši američki potpredsjednik Al Gore koji je šokirao svijet nizom proročanstava o katastrofalnim posljedicama globalnog zatopljenja koja se nisu obistinila, ali on je postao teži za sto milijuna dolara. Ima li što besramnije od bajoslovne zarade i bogaćenja zastrašivanjem ljudi cijele kugle zemaljske, a među njima, ako je točno britansko istraživanje, i stotina milijuna djece?

Podsjetimo još kako je predsjednik UN-ova Međunarodnog pa- nela za klimatske promjene (IPCC) Ra- jendra Pachauri koristio lažne tvrdnje da se himalajski ledenjaci tope da bi dobio dotacije od stotina tisuća funti. U povodu spomenutoga istraživanja mogli bismo se upitati koliko smo sretni u svijetu u kojemu se dnevno proizvodi i plasira ne- zamisliv broj informacija, a među njima, po načelu – dobra vijest nije vijest, i mnogo crnih i najcrnjih. U takvom svijetu u kojem je informacija božanstvo, senzacionalnost religija, a zastrašivanje cilj bilo bi jako bogohulno zažaliti za vremenom u kojem se živjelo bez informacija, u kojem nije bilo ni novina, ni radija, ni televizije, ni interneta.

Osobno sam gotovo bez svega toga u životu na selu bio u cijelom djetinjstvu i mladosti. U čitavu selu bila su dva, tri tranzistora na kojima bi se nedjeljom slušali prijenosi nogometnih utakmica, i nisam siguran da su navijačka uzbuđenja nakon gola koji bi dao voljeni klub bila manja od uzbuđenja koja danas doživimo kad utakmicu gledamo na TV-u. Dapače, u samoj utakmici koja se igra u nekom nedosezivu nam gradu, u imenima igrača, u postizanju gola... bilo je mističnosti koja nas je zavodila i koja je davno nestala. I općenito, svijet nam je bio misterij kakav je današnjim naraštajima posve nepoznat. Kako su se množili mediji, taj misterij je iščezavao, doba informacija izbrisalo je svu tajnovitost svijeta, izbrisalo ju je iz naše duše, osjećaja, mašte.

Postali smo bića bez vlastite imaginacije izložena svakodnevnoj agresiji medija koji zauzimaju svu našu duhovnost i emotivnost. Tako ispražnjeni od sebe samih punimo se informacijama koje upravljaju našom osobnošću. U tu prazninu useljavaju se globalna zatopljenja, ptičje gripe, SARS-ovi, koronavirusi, masovna ubojstva, terorizmi... po istom načelu po kojem kao božanstva prihvaćamo filmske, estradne i sportske zvijezde. I nitko nije pošteđen, pa, kako vidimo, ni djeca. U vremenima bez informacija djeca su navečer tonula u san ili s molitvom na usnama, ili obuzeta zamišljanjem sutrašnjih novih radosti, ili u maštarijama, ili od umora zbog igre i učenja kojima im je bio ispunjen dan, ili u toplini zajedničkog kreveta ako su ga dijelili s bratom ili sestrom, ili iscrpljena smijehom i razgovorom u zatamnjenoj spavaćoj sobi... I nimalo izluđena gledanjem televizije, bombardiranjem vijestima o globalnom zatopljenju koje im uzrokuju noćne more, o koronavirusu i drugim strašilima.

Naravno, ludo je, iluzorno i komično tražiti svijet bez medija, ali i u svijetu medija moguće je naći oaze prirodnosti u kojoj ćemo živjeti i odgajati djecu. Treba u sebi tražiti i naći od predaka naslijeđene i kojekakvim mitovima zapretane otpore agresiji medija na tu našu prirodnost u kojoj nam oni ne diktiraju ni istinu, ni orijentaciju, ni osjećaje, ni strahove, ni vrijednosti nego smo sami svoj izbor i svoja kreacija.