Medijska tegla 'kiselih krastavaca'

O čemu pisati kolumnu u medijskoj sezoni kiselih krastavaca koja je upravo započela? Pa upravo o tome, riskirajući optužbu da već prepunoj “tegli” pridodajemo još jedan metakrastavac.

Ljeto je za medije oduvijek nezgodno vrijeme – na odmoru je i politika i društvo i sport, pa se javlja problem kako i čime ispuniti okvir predviđen za puno više sadržaja, bilo da se radi o pola sata televizijskog dnevnika, trideset stranica novina ili pedeset vijesti na portalu. Izraz “sezona kiselih krastavaca” nastao je u Americi kad su jednog ljeta, u nedostatku drugih vijesti, novinari izvještavali o natjecanju tko će uzgojiti veći krastavac. Pravljenje vijesti od takvih banalnosti najlakši je način popunjavanja medijskog prostora. Drugi je napuhivati i rastezati iz dana u dan one rijetke istinske događaje. Priča o arbitraži sa Slovenijom je nešto između ta dva slučaja. S jedne strane radi se o ne-vijesti, dakle kiselom krastavcu, jer smo mi izišli iz arbitraže, ona stoga za nas nije obvezujuća i pravimo se da nam je apsolutno svejedno kako će završiti, i što će ta “skupina samozvanaca”, kako ih naziva Milanović, reći. No iako smo kao izišli iz “arbitraže”, ipak škicamo kako će završiti. A onda danima komentiramo sve aspekte onoga što je (pseudo)arbitraža donijela.

Natezanje oko granice dviju članica Europske unije, koje će se uskoro naći u jedinstvenom schengenskom okviru, bilo bi apsurdno ako bismo ozbiljno uzeli priču o jedinstvenoj Europi bez granica. No apsurda nema, jer su nacionalni interesi, dakle i svijest o svojoj granici i teritoriju, puno čvršći i stvarniji od “europskog sna”. Toliko priče protiv granica, a onda prava drama oko toga hoće li najveći Slovenac Joško Joras ostati s ove ili one strane granice. Slovenci, zadovoljni (pseudo)arbitražnim razgraničenjem pozivaju Slovence koji su njime ostali na hrvatskoj strani granice na humano preseljenje, po principu – svi Slovenci u jednoj državi. Nije jasno hoće li i grobove iskapati i nositi svoje pokojne sa sobom kao što su to činili 1996. Srbi iz okolice Sarajeva čije su kuće Daytonskim sporazumom ostale u Federaciji.

Reakcije na arbitražu pokazuju da nacionalna država i granica nipošto nisu prevladana stvar prošlosti, te da je savršeno europsko jedinstvo utopija u koju malo tko vjeruje – jer čemu onda takav granični spor? Znakovite su bile i reakcije drugih aktera. Za razliku od SAD-a koji smatra da Hrvatska i Slovenija trebaju riješiti problem bilateralnim dogovorom, Njemačka poziva Hrvatsku da poštuje odluku Arbitražnog suda. Još samo kod najnaivnijih izaziva čuđenje činjenica da nam Njemačka nije u svemu “prijatelj”. Upućeniji znaju za golemi problem koji Hrvatima u BiH u borbi za jednakopravnost u zadnje vrijeme čini njemačka politika koja gura unitaristički, građanski koncept u skladu s interesima bošnjačke vrhuške. Nema nikakve bitne razlike između trenutačne njemačke politike prema BiH i one Bakira Izetbegovića ili građanskih unitarista. To ide dotle da je Njemačka tražila da se iz zajedničke izjave EU u Vijeću sigurnosti UN-a o BiH izbaci i samo spominjanje jednakopravnosti konstitutivnih naroda, čemu se Hrvatska konačno usprotivila pa su se na jedvite jade u izjavi ipak spomenula tri konstitutivna naroda. Radi se o ustavnoj kategoriji na kojoj se temelji daytonska BiH, a koju su poštovala i ranija uređenja. Zašto Njemačka vodi destruktivnu, protuustavnu politiku u BiH, krhkoj državi čiji je Ustav donesen kao aneks mirovnog sporazuma? Misle li, bošnjačkim lobiranjem ili turskim interesom zaslijepljeni, njemački vanjskopolitički umovi da je dokidanje konstitutivnosti naroda moguće bez rata? U izbornoj godini bi te probleme trebalo postaviti i u njemačkoj javnosti i ne bi iznenadilo da, ako se njemačka antihrvatska politika u BiH nastavi, na jesen vidimo i hrvatske demonstracije u njemačkim gradovima.

Ishitreno njemačko istupanje oko (pseudo)arbitraže dodatno potvrđuje tezu da je njemačka ljubav na prostoru jugoistočne Europe odavno preusmjerena s Hrvatske ne samo prema Vučiću nego i prema Sloveniji. Drugi vanjskopolitički krastavac ove sezone je beskonačno rastezanje teme nove srpske premijerke. Ono što je doista vijest nije njezina seksualna orijentacija niti to što joj je jedan djed bio etnički Hrvat (ona sama za sebe kaže da je Srpkinja, koliko god je neki naši mediji prisvajali), već to što ima vrlo slabe kompetencije za tu funkciju. Ana Brnabić, tipičan proizvod zapadnog nevladina inkubatora, bez ikakvog političkog iskustva ili legitimiteta, očito je postavljena kao slaba figura koja s pozicije premijera bez stranke ne može ugroziti Vučića, a ispada zgodno u očima Zapada. Beskonačnim razglabanjima o toj Vučićevoj političkoj finti već se par tjedana puni veliki dio vanjskopolitičke tegle naših medija. Zgodan mali unutarnjopolitički krastavac je i “chick fight” u SDP-u. Povratak Aleksandre Kolarić uzburkao je ženske duhove u stranci. Prvo se preko medija počela sukobljavati s Milankom Opačić, a zatim je povratnicu Kolarićku žestoko napala i sisačka gradonačelnica Kristina Ikić-Baniček, jedna od rijetkih SDP-ovih izbornih pobjednica. Nije teško predvidjeti da će nam borba za Milanovićevo političko nasljeđe donijeti puno materijala za medijsku jesen. Mediji u sezoni kiselih krastavaca s posebnom radošću prate i povremene homoseksualne skandale u Vatikanu i oko njega. Jedne talijanske novine izvijestile su o slučaju Luigia Capozzia, službenika “di seconda classe” u tajništvu kardinala Francesca Coccopalmeria, čelnika Papinskog vijeća za zakonske tekstove, koji se zamalo predozirao na sumnjivu muškom partyju. Ovisno o stupnju radosti koji je izazvala ta vijest, taj svećenik koji je činovnik u jednom vatikanskom tajništvu postao je “tajnik papina savjetnika” u većini naših medija, a na Indexu je napredovao do toga da se “bliski papin suradnik predozirao na orgijama”. U srpskim medijima postao je čak “papin savetnik”, čime se sugerira da valjda ni papa nije daleko od takvih partijanera. Za razliku od te sablazni, kao divnu vijest koja će nas raznježiti, mediji nam nude sliku Cristiana Ronalda s djecom.

Veliki golgeter nedavno je “nabavio” još dvoje djece koje mu je opet rodila surogat-majka. To je neka vrsta inkubatora, u vidu sirotice kojoj se plati da devet mjeseci nosi dijete pod srcem da bi nakon poroda dobila ostatak novca i pozdravila se s djecom koju nikada neće vidjeti osim na naslovnicama novina u sklopu divnih obiteljskih slika kod kojih nitko ne primjećuje da fali, izgleda potpuno nevažna figura, majka. Iznajmljenu majku djeca nikada neće vidjeti jer ugovor tako predviđa. To je valjda najnoviji privilegij bogate djece – da nemaš u životu tu otegotnu činjenicu prevladane institucije majke, žene čiju polovicu gena nosiš i u čijoj si utrobi proveo devet mjeseci. O novim trendovima na celebrity Olimpu svjedoči i druga prekrasna vijest – mediji navode da 11-godišnja kći Angeline Jolie i Brada Pitta želi promijeniti spol. Roditelji su cool jer je podržavaju u tome i navodno je djevojčica već razgovarala sa stručnjakom koji joj je “preporučio terapiju hormonima i savjetovanja, koja će djevojčici, koja će postati dječak, pomoći pri promjeni spola”. Brad i Angelina su vizionarski podržali taj put pa ne sumnjamo kako će nas mediji sljedećih godina izvještavati o prvom brijanju dojučerašnje Shiloh, koja će se, izgleda, zvati John, a kruna će biti vijest o ugrađivanju ili presađivanju od darivatelja koji je suprotan slučaj, muškog spolovila.

To je veliki svijet, a ne mi zatucani koji mislimo kako nas sporednost poput činjenice da imamo dva metra, sto kila i bradurinu, može spriječiti da ako poželimo, ne postanemo curica. Istini za volju, treba reći kako postoji jedna naznaka da i mi imamo nekih svjetskih elemenata jer su donedavno u dinarskim krajevima kćerima tepali “sine”.
I na kraju, neizostavni kiseli krastavac u ljetnoj medijskoj tegli su fotografije “astronomskih računa” s Jadrana. Bilo da se radi o večeri na Rabu ili zloglasnom “cappuccinu na Stradunu”, uvijek je velika vijest da su na nekim mjestima, na koja vas nitko silom ne tjera, cijene veće nego kod vas u kvartu pa taj vrhunac istraživačkog novinarstva s pravom ispuni pola novinske stranice ili tri minute televizijskog dnevnika. Ljeto je u svakom pogledu počelo, medijske tegle kiselih krastavaca od politike, preko društva do sporta su napunjene. Ostaje nam uživati u odmoru i takvim sadržajima, u iščekivanju tvrde i burne jeseni.