Međimurci tvrde: Najstarije naftno polje je u Peklenici, a ne ono u Pennsylvaniji

INA je u Međimurju započela istražne radove na bušotini Selnica 1 istok, gdje će se provjeriti ima li dovoljnih količina nafte ili plina, a možda i oboje, za ekonomski isplativu ekploataciju. Za taj dio sjevera Hrvatske već se godinama nagađa da bi mogao postati “hrvatski Kuvajt”, lokalni političari trljaju rukama računajući na izdašne iznose rente, no stručnjaci su puno oprezniji.

Što god istražni radovi pokazali, ostat će zauvijek sačuvani ostaci i spomenici koji podsjećaju na to da se u Međimurju nafta ciljano vadila prije 170 godina, a koristila i prije toga, još u vrijeme Zrinskih. Međimurci su u selu Peklenici, nazvanom po peklu, kako se nekad nazivala nafta koja je sama izvirala iz zemlje, čak uredili spomen-park na mjestu za koje, doduše bez službenih dokaza, tvrde da je tu 1856. bilo prvo naftno polje na svijetu, starije čak od one u Titusvilleu u Pennsylvaniji, u SAD-u, gdje se eksploatacija spominje od 1859.

Da se ispod međimurskih polja na području grada Mursko Središće i općine Selnice kriju stare jame, na najcrnji se način potvrdilo 14. veljače 2013. godine kad je 22-godišnji mladić iz Selnice Valentino Šajnović krenuo na polje i propao u bušotinu staroga naftnog polja, na dubinu od desetak metara. Tijelo su idući dan pronašli djelatnici Elektre. O nalazištima nafte u Selnici zna se još od 1850-ih godina, sustavna eksploatacija započela je 1900. godine, no sporadično i prije toga.

Tornjevi za bušenje od drveta

Na tom su području najpoznatija bila dva ležišta nafte – Singerovo polje i Rakyjev brijeg. Stručnjak dr. E. Böhm procijenio je tada da nafta dolazi iz dubljih slojeva. Industrijalac Wilhelm Singer iz Beča bušiti je počeo 1895. godine i u kratkom roku izbušio čak 31 bušotinu. Prva je prodrla do 491 metra dubine, a druga do 509. Sam Singer hvalio se da je kvaliteta selničke nafte prvorazredna, što je potkrijepio udjelima benzina, petroleja, teškog ulja, parafina i koksa. Nafta je, isticao je, bila takve kvalitete da se čak i u neprerađenom stanju mogla koristiti kao pogonsko gorivo za dizelske motore. Bušotina broj 5 spustila se do čak 788 metara, a plin i nafta nađeni su već na 138. metru.

Na oko 700 metara došlo je do erupcije nafte i u četiri sata izbačeno je oko 7,5 tona crnog zlata. No, ta je bušotina zbog čestih kvarova i lomova bila aktivna samo tri godine, pa ju je frustrirani Singer zatvorio, zatraživši i ishodivši potom državnu subvenciju za nastavak istraživanja jer je uspio uvjeriti vlast da će velike količine biti od velikog značaja za cijelu Ugarsku. Na bušenju nafte radilo je na tom području oko 400 radnika. Prema povijesnim podacima, rekordne 1902. godine izvađene su 1483 tone nafte koja se ispočetka cisternama s konjskom zapregom prevozile do pruge u Murskom Središću. Poslije je sagrađen četiri kilometra dug naftovod. Singer se 1911. godine povezao s tvrtkom London – Budapest Oil Syndicate i sklopio ugovor koji je razvrgnut 1914. godine. Nakon Prvoga svjetskog rata država je Singeru oduzela imovinu i preuzela bušotine jer je bio strani državljanin. Singer je 1922. uspio ishoditi jugoslavensko državljanstvo, pa se vratio u biznis. Kad je donesen Zakon o istraživanju nafte i plina i njihove eksploatacije te se počele dijeliti povlastice, osnovana su poduzeća Medimursko petrolejsko d.d. Selnica i Panonija. Osnivač ovoga drugog bio je Rade Pašić, sin moćnog političara Nikole Pašića.

Prema zapisima, tehnologija crpljenja nafte bila je primitivna. Koristila su se iskustva iz traženja soli. Za bušenje se uzimalo svrdlo, ispočetka ručno, a poslije i strojno, prvo tehnikom udarnog, a potom i rotacijskog bušenja. U bušotine su se ugrađivale cijevi promjera oko 30 centimetara kroz koje se provodilo tzv. kašikovanje ili leškanje s pomoću šest metara duge žlice (leške) promjera 20 centimetara s protupovratnim ventilom na dnu. Nafta se propuštala kroz cjedilo i u kantama prenosila do rezervoara. S vremenom su se tražili novi ulagači spremni financijski podržati bušenje, a među prvima se javio ugledni naftni stručnjak dr. Antun Raky, koji je modernizirao eksploataciju. Tornjevi za bušenje bili su od drva. Iz inozemstva su čak dovedeni rašljari koji su uz pomoć vilinskih rašlji tražili naftna polja. Bez uspjeha. Prava geofizička istraživanja obavljena su tek dolaskom švicarske tvrtke Holdinhand A. G. Chur iz Züricha u vlasništvo Međimurskog petrolejskog d.d. Tada je u Međimurje dopremljeno u ono vrijeme najmodernije postrojenje za bušenje. Polja u Selnici u vrijeme Drugog svjetskog rata preuzima Jugopetrol, koji je preuzeo sve naftne koncesije u Hrvatskoj, Baranji i Bačkoj, nakon toga stiže mađarsko-njemačko poduzeće Manat, pa Jugoslavenski kombinat za naftu i plin, pod čiju su upravu prešla sva naftna polja i rafinerije. Međimursko petrolejsko d.d. je tako iz privatnog sektora prešlo u državni.

Park za prvo naftno polje

Jugoslavenski kombinat za naftu i plin je nakon dvije godine dodijeljen Generalnoj direkciji za naftu i plin koja je 1951. godine prebačena u nadležnost Slovenije. Za naftu u Međimurju postala je nadležna Nafta Lendava, u ono doba najveći eksploatator sirove nafte u Jugoslaviji. I tako do 60-ih godina, kad je sve stalo. Međimurska nalazišta nafte danas se smatraju najstarijima u Hrvatskoj. Prema nekim povijesnim zapisima, naftu su koristili već u drugoj polovici 17. stoljeća, u vrijeme Zrinskih, kao kolomaz za ležajeve kola i poljoprivrednih strojeva. Nafta se čak upotrebljavala kao mast za liječenje kožnih bolesti, ne samo ljudi nego i stoke. Povjesničari kažu da je prvi naftu vadio grof Juraj Feštetić, a početak gospodarskog korištenja nafte u Peklenici evidentirano je 1856. godine.

Više je stručnjaka dolazilo u Međimurje, od onih kojih su tražili ugljen do onih koji su vjerovali da tu ima i nafte, poput austrijskog geologa koji je uzorke slao na analizu u tvornicu asfalta u Veneciji. Smatrao je da bi se nafta mogla koristiti za izolaciju brodova. No, u Selnici kažu da je ključna bila upravo 1856., kad su dva muškarca i jedna žena počeli vaditi crnu tekućinu koja je sama isticala iz ležišta pomiješana s vodom. Skupljala se u posude. Trojac je za taj posao dobivao dvije forinte i dva krajcera na dan, i to su, kako se navodi, prve poznate nadnice u našoj naftnoj industriji. Grof Feštetić je 1860. godine dobio koncesiju za rudno polje St. Georg kod Peklenice, koje se prostiralo na 18 hektara. Iz jednog okna dobivalo se oko 30 litara teške nafte na dan, a prvi destilati od te nafte dobiveni su 1859. godine u Sloveniji - petrolej i mazivo ulje. U Peklenici je uređen spomen-park s drvenom trojkom, kako se naziva drveni toranj s tri stupa, a na tabli na ulazu piše: “Prirodni naftni izvori – 1856. prvo naftno polje na svijetu”. Pa nek’ si Ameri misle...