Međugorje je majčinski poziv na obraćenje

Nepobitno je kako je Međugorje danas jedno od najpoznatijih molitvenih mjesta u svijetu kamo se vjernici sustavno, svake godine sve više dolaze moliti i tražiti Boga. Život te župe poseban je, a zadaće župnika i drugoga pastoralnog osoblja umnogome su drukčije. Dvadeset i peta obljetnica ukazanja Kraljice Mira u Međugorju prilika je za razgovor sa župnikom dr. fra Ivanom Sesarom, koji je istaknuo kako ljudi dolaze isključivo iz vjerskih motiva jer ako bi tko i dolazio radi turizma, svakako bi puno više mogao vidjeti u nekim drugim mjestima.

SESAR: Dolazak hodočasnika iz Južne Koreje, Brazila, Amerike i ostalih dijelova svijeta više od stotinu puta u Međugorje dokaz je nečega nadnaravnoga, nadljudskoga. Nikakva ljudska sila niti moć ne može ih prisiliti ni dovesti ovamo toliko puta. Čovjek ovdje osjeti posebnu milost Božju i zbog toga se vraćaju. Ako prevale toliki put, znači da uistinu ima nešto više i jače što ih ovamo privlači, a što ne mogu naći na drugima mjestima.

VL: Na pragu smo velike obljetnice. Četvrt stoljeća prošlo je od konca lipnja 1981. godine. Kako će župa proslaviti obljetnicu?
SESAR:Pokušavamo se pripremati na različitim razinama. Upravo ovih dana sustavno organiziramo sastanke s civilnim vlastima, općinskom vlašću i policijom te drugim strukturama. Što se tiče molitvenog programa, on je već godinama dobro ustaljen i tu neće biti promjena. Moram istaknuti kako je ovo za nas prije svega godina zahvalnosti. Mi od toga ne želimo praviti nikakav publicitet, ali kao vjersku obvezu osjećamo da nakon ovih četvrt stoljeća, ovog velikog jubileja, uistinu dugujemo zahvaliti Bogu za sve te neizmjerne milosti koje nam je udijelio preko naše nebeske majke. Ovo nije godina slavlja, niti je godina nekakvih ljudskih parada, ovo je godina zahvalnosti za rijeke milosti koje smo ovih 25 godina primili preko Međugorja, odnosno preko naše drage Majke.

VL: Prema prijašnjim iskustvima koliko hodočasnika očekujete za 25. obljetnicu i kako se pripremate?
SESAR:To je pitanje na koje se ne može dati odgovor jer, nažalost, nitko u turističkoj zajednici ne vodi evidenciju. Nepobitno je da već dulje vrijeme ljudi mole, zaklinju, traže postelju više. Već mjesecima u Međugorju ne možete naći jednokrevetnu sobu, a kako čujem, i u okolnim mjestima Ljubuškom, Čitluku, Širokom Brijegu, što je dokaz da se očekuje izvanredno mnogo hodočasnika. Nisam od onih koji se razbacuju brojevima, ali prema podacima kojima raspolažemo u ovome trenutku broj hodočasnika nadmašit će sve dosadašnje godine.

VL:Hodočasnici cijelog svijeta koji bar jednom dođu u Međugorje dožive posebne milosti. Ako možemo primijetiti, razočarani su što Međugorje kao marijansko svetište ne prizna Katolička crkva?
SESAR:Postoji mjerodavna crkvena vlast koja je za to kompetentna. Ova župa sa mnom na čelu otvorena je svim crkvenim institucijama. Ne propovijeda se ovdje nikakva nova objava, nego se, možda snažnije nego na drugome mjestu, naviješta riječ Božja. Sama zabrana s jedne je strane priznanje. Dobronamjerni i zlonamjerni mogu to tumačiti. Reći da se Papa osmjehnuo na nešto, regirao ovako ili onako. Sve su to samo osobne interpretacije. Zna se kako se Crkva službeno izjašnjava, dokumentom, dekretom, službenim aktom. Kada je Međugorje u pitanju, taj dekret zabrane nikada nije izdan. Prema tome, Međugorje je otvoreno mjesto molitve gdje se svim silama trudimo biti u službi Boga i Crkve.

VL:Kada ste dobili zadaću doći za župnika u Međugorje, jeste li bili svjesni težine zadaće i posebnosti ovoga mjesta?
SESAR: Sigurno je drukčije biti župnik u Međugorju. Ovdje sam već drugi mandat, 2000. godine u Rimu sam doktorirao crkveno pravo i tada sam po odluci mojih poglavara, bez nekih posebnih priprema i dovoljno poznavanja ovdašnje situacije došao ovamo. Budući da imam redovnički zavjet poslušnosti, učinio sam što se od mene tražilo. Došao sam u jeku sezone i pokušao učiniti što je u mojoj moći.

Nije moguće nabrojiti čije su sve oči uprte u župni ured, a to automatski znači i na župnika kao prvoga čovjeka. Jedna potpuna specifičnost kada je dan bez sati, radnog vremena od jutra do sutra iz dana u dan. Mislim da svećenik nigdje ne može potpunije ostvariti svoje poslanje kao u Međugorju, gdje je 24 sata u službi čovjeku.

VL:Koliko je Međugorje još zanimljivo svjetskim znanstvenicima? Istražuju li još to nadnaravno?
SESAR: Pitaju me kako to da se u Međugorju nitko ne osjeća samim, što je definitivna činjenica. U bilo kojem drugome kraju BiH kada ugledaju crnca na ulici, ljudi se okreću za njim. Ovdje bilo koga da vidite, bio on bilo kakve boje puti, nitko ga ne drži drukčijim, sve zato što se danas u Međugorju govori zajednički jezik molitve. Ljudi dolaze s istim ciljem.

To je ono što Međugorje čini jedinstvenim, drukčijim od drugih mjesta. Zanimanje je veliko. Kada bi se bilježile sve poznate i nepoznate osobe, gledano ljudskim očima, različitih struka i profila od sportaša, znanstvenika, političara mnogi od njih dolaze inkognito pomoliti se Bogu. Također, službena izaslanstva dolaze ovamo iskazati poštovanje prema svjetski poznatome molitvenome mjestu. Govorimo o fenomenu.

Nedavno je bila jedna vrlo ozbiljna liječnička komisija koja je istraživala fenomen ukazanja. Bili su ovdje 1984. godine i izrazili su želju da nakon tolikog vremenskog razmaka ponove to isto istraživanje i vide do kakvih je promjena došlo. Kao ljudi od struke potvrdili su da ono što je bilo tada jest i sada što se tiče struke apsolutno neobjašnjivo i nadnaravno.

VL: Za kraj našeg razgovora što bi ste poručili međugorskim hodočasnicima i svima koji su osjetili milost Božju i dotaknuli poruku Kraljice Mira?
SESAR: Ne bojte se biti glasnici Isusa Krista u dobu i prostoru u kojem živite. Međugorje nije nova objava niti novo evanđelje, nego majčinski poziv na obraćanje.

Međugorski župnik dr. fra Ivan Sesar izrazio je žaljenje što nitko iz turističke zajednice nema podatke o broju vjernika koji su hodočastili u Međugorje: – Postoji precizna statistika koju vodi naš župni ured, a to je broj podijeljenih pričesti. Realno se ne može odrediti koliko je vjernika posjetilo Međugorje, no prema podacima kojima raspolažemo najviše ih je bilo 1990. godine, kada je podijeljeno 1,300.000 pričesti, ali taj je broj već prošle godine gotovo pa dostignut jer je podijeljeno 1,200.090 pričesti. Broj iz godine u godinu sve više raste. Prema realnim očekivanjima ove godine bit će nadmašene sve dosadašnje godine. (v. l.)

– Ljudi ne traže dokaze i čuda. U Međugorje dolaze tražiti Boga. Postoji jedno razdoblje u godini kada velika većina vidjelaca nije ovdje, kada se ništa ne događa i ponovno dolaze jer se osjećaju drukčije. Ovo je mjesto molitve i hodočasnici dolaze više iz nutarnje potrebe nego iz bilo kojih drugih razloga. (v. l.)