Na let AF-447, tog se dana, u Rio de Janeiru, ukrcalo 12 članova posade i 216 putnika iz 33 zemlje - 82 žene, sedmero djece i beba te 126 muškaraca, među kojima je bio i 45-godišnji pomorac iz Hrvatske, Zoran Marković, koji se, tog dana, nakon dva mjeseca rada, vraćao kući. Na žalost, supruga Dalija, kćeri Roberta i Klara te njegova majka, koje su željno čekale da se pojavi na vratima, nisu ga dočekale. Iako se pisalo da je Zoran, nesretnom igrom sudbine, zakasnio na raniji let za Pariz, na kom je imao rezervirano mjesto, te se, stoga, ukrcao na kobni Air Franceov let 447, njegova je supruga tvrdila da je „kartu za smrt“ kupio 10 dana ranije, još 21. svibnja. Na isti se avion, s petogodišnjim sinčićem Philipeom, ukrcala tada i 34–godišnja Šveđanka, Christine Badre Schnabl, dok su njen suprug i trogodišnja kći izbjegli tragediju, ukrcavši se na raniji let. Govorilo se, tada, da se mlada obitelj podijelila namjerno, u strahu od pada aviona, kako bi, dođe li do tragedije, bar dio obitelji ostao živ. U nesreći je tada stradao i 20-godišnji brazilski princ Pedro Luis de Orleans e Braganca, koji se vraćao iz Brazila, gdje je bio u posjeti roditeljima.
Kronologija tragedije
Nakon 11-satnog putovanja, putnici su, nešto iza 11 sati, trebali sletjeti na pariški aerodrom Roissy-Charles de Gaulle, no na odredište nikada nisu stigli. Prije no što su došli na pola puta, četiri sata nakon polijetanja, posada je javila da avion leti kroz veliku turbulenciju, nakon čega je radio komunikacija sa zrakoplovom prekinuta.
VEZANI ČLANCI
Oko 8 sati ujutro, Airbus je misteriozno nestao s radara u Brazilu. Neposredno nakon nestanka aviona, glasnogovornik Air France-a rekao je kako je pilot, koji je bio vrlo iskusan, javio da zrakoplov ima problema sa strujom, a potom je kontakt s kontrolom leta prekinut. Prema prvim pretpostavkama, Airbus je ušao u područje olujnog nevremena, nad Atlantikom, a uslijed turbulencija, došlo je do jakih tehničkih smetnji na uređajima aviona.
Ubrzo nakon što je zrakoplov nestao s radara, pokrenuta je opsežna potraga – avioni brazilskog i francuskog ratnog zrakoplovstva te tri broda pretraživali su područje pored otoka Fernando de Noronha, oko 350 kilometara udaljeno od kopna. Pomagali su im i američki zrakoplovi, no, kako su sati odmicali, nade za 228 ljudi, bilo je sve manje i manje. Tri dana kasnije, na moru su uočene krhotine zrakoplova, sjedala, pojasevi za spašavanje, mrlje....
Nagađalo se da je avion pogodila munja
Usporedo s traženjem aviona, tražili su se i uzroci njegovog iznenadnog nestanka s radara. Iako je prva sumnja pala na udar munje, ta je teorija ipak bila prilično „tanka“. Naime, putnički avioni, u prosjeku, svake tri godine, nogu računati na udar munje, a američke statistike su pokazale da svaki putnički avion munja pogodi barem jednom godišnje. Stoga, iako se, u prvi mah, pretpostavilo da je i Air France-ov avion zadesila upravo takva sudbina te da je, u Atlantski ocean, pao uslijed udara munje, stručnjak, Tim van Beveren se, s tom pretpostavkom, nije složio. Tvrdio je da udar munje ne bi smio dovesti do pada aviona, budući da vanjski sloj, kod modernih letjelica, djeluje poput gromobrana, a putnička je kabina i dodatno izolirana.
GALERIJA Zrakoplovna nesreća u Broćancu
S druge strane, stručnjaci su se složili u konstataciji da je, dvomotorni Airbus 330-200, po pitanju sigurnosti na prekooceanskim letovima, besprijekoran. Mogao je nositi do 256 putnika te letjeti na udaljenostima od 10.500 kilometara. Putna brzina tog, 59 metara dugog aviona, s rasponom krila od oko 60 metara, je 880 kilometara na sat, na visini od 10.700 metara. Model nestalog francuskog Airbusa u uporabi je bio tek od 1998. godine te se tragedija, stoga, nije mogla pripisati niti dotrajalosti letjelice - avion je, naime, bio star samo četiri godine. Na oko 2.500 letova, u zraku je proveo tek oko 18.000 sati, dok mu je "životni vijek" čak 11 milijuna sati leta. Moćnom, modernom letjelicom tog je dana upravljao i iskusni kapetan, koji je, u svojoj karijeri, imao više od 11.000 sati leta.
Na žalost i uz sve te pluseve i modernom, mladom avionu te iskusnom pilotu, tragedija se ipak dogodila, no na pitanje „što je uzrok pada aviona“, konkretnog odgovora dugo nije bilo.
Dramatična snimka - jedini svjedok tragedije
Misterij leta 447 počeo se razotkrivati tek nakon što su, početkom travnja, 2011., istražitelji, pri četvrtom pokušaju, konačno, u Atlantskom oceanu, uspjeli pronaći dijelove nestalog Air Franceovog aviona, a među ostacima i tijela unesrećenih.
GALERIJA NAjveća zrakoplovna nesreća u Hrvatskoj: 'Ljudi su padali s neba, truplo bez glave plivalo je u potoku'
Više od dvije godine, nakon tragedije, objavljena je i dramatična audio snimka iz kokpita. Upravo je ta snimka bila i jedini svjedok posljednjih riječi trojice pilota, 37-godišnjeg Davida Roberta, 32-godišnjeg Pierre-Cedrica Bonina i 58-godišnjeg kapetana Marca Duboisa koji su, kobnog dana, upravljali Air Franceovim zrakoplovom, koji se srušio u Atlantski ocean.
„Do vraga! Srušit ćemo se. To ne može biti istina...“, uspaničeno je vikao pilot Davida Robert, na što ga je, najmlađi pilot na letu, Pierre-Cedric Bonin, upitao „Ali, što se događa?“. Nakon toga - zavladao je muk. Bile su to posljednje riječi pilota, izgovorene, samo nekoliko sekundi, prije najveće nesreće koju je Air France ikada doživio.
I dok je čitava ta tragedija bila obavijena gustim velom tajne, u knjizi 'Rio-Paris nesreća: Kolekcija pogrešaka pilota' , francuski je instruktor letenja, Jean-Pierre Otelli, razotkrio brojne, šokantne i uznemirujuće detalje. Oni ukazuju na to da su piloti, nakon što su izgubili uzgon, uzaludno pokušavali održati zrakoplov u zraku. Pri tom su nos zrakoplova podigli, umjesto da su ga, prema proceduri, kako bi povratili uzgon, spustili.
Zbog čitavog spleta nesretnih okolnosti 12 članova posade i 216 putnika, među kojima je bilo i sedmero djece, jedna beba te hrvatski pomorac, nikada nisu stigli na svoja odredišta.
Više tekstova iz arhive Večernjeg lista možete pročitati OVDJE.
VIDEO Zrakoplovna nesreća u Rusiji
Taj avion je pao zbog nesposobnosti pilota. Zaledio se uređaj koji pokazuje horizontalni nagib aviona a noć je bila mrka i nisu znali pod kojim su nagibom u odnosu na zemlju. i nikome od njih nije pal napamet da napuni čašu s vodom i po nagibu vode u čaši vidi da li treba nos dizati ili spuštati. Tako ne bi pilot dizao nos koji je već bio previsoko, sve do trenutka gubitka uzgona kada je avion počeo padati kao kamen. Čim prije umjetna inteligencija počne upravljati avionima tim manje će biti ovakvih banalnih ljudskih grešaka.