Među žrtvama nema stvarne razlike, no mi smo je ipak napravili

Sve na ovom svijetu ima svoju drugu stranu, neko naličje koje se obično gura pod tepih. To je uglavnom istina koja nam ne odgovara i koju želimo skriti u najtamnije zakutke. Tu su još i dvostruki kriteriji kojima smo također jako skloni.

Namjera mi je bila sagledati pokolj koji se dogodio u Parizu iz malo drugačijeg kuta bez ikakve namjere da umanjim tragediju koja se tamo dogodila. I tako mi je jutros slučajno u ruke dospio mail koji je u redakciju poslao filmski redatelj Zrinko Ogresta. Piše kako se istovremeno s pariškim pokoljem dogodio još jedan – u Nigeriji je gotovo istodobno islamistička grupacija Boko Haram pobila gotovo cijeli jedan grad, točnije oko dvije tisuće ljudi, no ta vijest ne samo da nije završila na naslovnicama već nije dobila ni dostojan medijski prostor. Riječ je o pokolju koji se po ljudskim žrtvama opasno približio pokolju koji se dogodio 11. rujna u SAD-u. U cijelom ovome kontekstu zanimljivo je i to da su i na jednom i na drugom mjestu pokolj organizirali ljudi koji isto misle i u osnovi pripadaju istoj izopačenoj ideji. I u trenucima kada se u Parizu okupilo dva milijuna ljudi koji su stali u zaštitu prava na slobodno izražavanje stavova i mišljenja baš nitko nije izašao na ulicu i stao iza najtemeljnijeg ljudskog prava pobijenih iz Nigerije, prava na život! Obje stvari, i pravo na slobodu riječi i pravo na život, jako su bitne za opstanak ljudskog roda, pa i same civilizacije, ali ipak kada bih trebala odlučiti koje od tih prava je primarno, i ne trepnuvši bih odabrala pravo na život. Katolički nadbiskup iz Nigerije Ignatius Kaigama kazao je da je međunarodna zajednica i demokratski svijet nakon pokolja u Nigeriji trebao pokazati isti duh i istu odlučnost kao što je pokazao nakon napada u Parizu. Nadbiskup je naglasio da je ono što se dogodilo u toj zemlji ”golema tragedija”. Ono što je dodatno ojadilo nadbiskupa jest činjenica da su islamisti na desetogodišnju djevojčicu montirali bombu, poslali je u mnoštvo i detonirali bombu koja je ubila 20 ljudi.

Uvijek kada se suočim s ovakvim užasom, sjetim se pjesme genijalnog Williama Blakea iz koje sam i uzela naslov za svoju kolumnu. Ona je podugačka, ali njena bit bi se mogla svesti na jednostavan zaključak – sve dok ma i jedno živo biće duboko pati ili živi u bijedi i nepravdi, na svijetu neće biti previše sreće. Između djevojčice, svakoga od dvije tisuće pobijenih u Nigeriji ili svih onih koji su mučki ubijeni u središtu Pariza, zapravo, nema nikakve razlike. Svi su oni nevine žrtve koje su pale zbog nečije sumanute ideje. No njihova nesreća postaje još veća zato što smo mi napravili razliku i odlučili da su neke žrtve radikalno važnije od onih drugih.

A sada malo o naličjima. Prvo pitanje – jeste li znali da čak 14 afričkih zemalja, bivših francuskih kolonija, toj zemlji još uvijek plaća svojevrsni namet samo zato što im je nakon pristanka da dobiju nezavisnost i nakon odlaska ostavila građevine i infrastrukturu sagrađenu u vrijeme kolonijalnog razdoblja? Kada se Gvineja 1958. godine odlučila za nezavisnost, politička elita u Parizu toliko se razbjesnila da je uništila baš sve u toj zemlji što se nije moglo odnijeti u Francusku – škole, bolnice, farme i knjižnice, a hranu u skladištima su zapalili ili otrovali. Time je i drugim kolonijama poslana poruka o tome koju će cijenu platiti za nezavisnost. Ovih 14 zemalja koje još uvijek otplaćuju kolonijalni dug Francuskoj u proračun te zemlje svake godine, izravno ili neizravno, uliju oko 500 milijardi dolara. Stoga nije čudno što je bivši francuski predsjednik Chirac 2008. godine kazao da bi bez Afrike Francuska spala na rang zemalja trećega svijeta, a njegov prethodnik Mitterrand je kazao kako bez Afrike Francuska u 21. stoljeću nema budućnost. Upravo ovo je samo jedan dio toga dobro skrivanog naličja. Nikako ne mislim da je u ovome trenutku moguće potpuno iskorijeniti nepravdu, no uz malo više iskrenosti, pravednosti i empatije tragedija poput ovih u Parizu i Nigeriji sigurno bi bilo puno manje.

>> Svjetski vođe poveli mimohod u Parizu, s njima više od tri milijuna ljudi