Nakon što je Zoran Milanović ustvrdio kako je prisluškivanje u Hrvatskoj “skoro pa teoretski nemoguće”, odnosno “nezamisliva zavjera”, Angela Merkel mora da si grize nokte što mu se lani zamjerila, a Barack Obama očaran našim protuobavještajnim patentom traži slobodan termin za fotografiranje s našim premijerom. Bit je u neovisnosti našeg Vrhovnog suda, otkrio nam je premijer “radi klime u društvu”.
Sudsku neovisnost slavi on koji je ulazio i u “sivu zonu” blateći Vrhovni sud i suce, suzujući im neovisnost financijski i sistemski, a osobito utječući politikanskim ispadima na ionako nezasluženo lošu percepciju građana o sudstvu. Šokantna je ta preobrazba “društvenog klimatologa”. Pa još nam zvoni u ušima od njegovih jadikovki kako ljudi u crnim togama ne poštuju hrvatske zakone te da im, na žalost, ni on ne može ništa. Zašto bi mu sada vjerovali kako je “skoro pa teoretski nemoguće” da su suci prekršili zakon, odnosno zašto da ne sumnjamo kako se sada zaklinje u suce iz posve sebičnih razloga!? Dirljiva je i demonstracija funkcioniranja pravne države kojoj svjedočimo kao posljedici premijerove obavještajne teorije. Premda je i državnom aparatu trebalo da se sabere. Što ne čudi s obzirom da su i Milanovićevi privrženici u prvi mah zanijemili od šoka redom govoreći da nisu gledali novu epizodu sapunice o srozavanju Kukuriku vladavine, te da su gorčina, jad i beznadnost koji su nas obuzeli kad smo iz prve ruke čuli da su odnosi u Vladi mjesecima bili na “pas mater”, tek unutarstranački problem SDP-a. Čim je Igor Dragovan čuo za šefovu “nezamislivu zavjeru” junačno je rekao kako se ništa neće gurati pod tepih, a i predsjednik Ivo Josipović je, nakon što je od Milanovića i osobno čuo da je “skoro pa nemoguće” da je on legalno zloupotrijebio službe, inicirao dvostruku sigurnosnu istragu.
Prvotna šutnja esdepeovaca, dok nisu čuli šefa, govori nam o njihovu stvarnom povjerenju u predsjednika stranke i Vlade, što je osobito znakovito uzme li se u obzir ozbiljnost optužbi, jer čim ih je Linić izrekao najavio je da kreće skupiti dokaze! Jedino se Željko Jovanović pripremio za Linićevo “J’accuse”. Kako bi inače, kraj takve konkurencije događaja koje su nam podarili vladajući i svoga ogromnoga osobnog doprinosa, uspio tako brzo zaključiti da je Linićev istup bio politički promašaj godine. Uz tolike povode, samozatajni Jovanović osjetio je da je sada pravi trenutak da isuče svoje političko iskustvo, dulje i od Linićeva, kao pokriće za tezu da “u SDP-u ni premijer, ni ministri, ni saborski zastupnici nisu kriminalci, niti zloupotrebljavaju tajne službe”. A Milanović, koliko god se to ponekad čini nestvarnim, formalno je i premijer i predsjednik SDP-a. Ostalo je stvar logike.
Kakav politički instinkt i tajming! Nije Jovanović tako govorio kad je gaženo dostojanstvo najstarijeg ministra, dok mu je uz pomoć “drugog ešalona” iza leđa dizajnirana kriminalna etiketa jer premijer nije imao političke hrabrosti odnos na “pas mater” riješiti u stranci i Vladi. Šutio je Jovanović o svom iskustvu i dok se Milanović rješavao starih kadrova, ili kad je država postala žrtvom premijerova političkog ekshibicionizma ili dok je “visoki izvor” iz medijskog žbunja sramotio Vladu i državu. Nagon za samoodržanjem iskusnog je političara, kojeg svi zovu “Dajte Ostavku”, davno prije natjerao da si osigura drugi posao, pa je utoliko razumljiv i ovaj njegov iskorak. Jednako kao i podrška Milanoviću od Vesne Pusić. Ako je Linić, koji zna razmjere političkog klijentelizma, vjerovao da nešto može promijeniti, onda je njegov istup uistinu politički promašaj godine. Sada zna kako se osjećao sudac Mislav Kolakušić dok je pokušavao promijeniti politiku.
ja u ovom slučaju oko presluškivanja vjerujem liniću, on sigurno nebi to tek tako izmišljao da tu nije nečega bilo