Britanski diplomati u Bruxellesu ovih su dana u pomalo shizofrenoj poziciji. S jedne strane pripremaju se za predsjedanje Vijećem Europske unije, koje je za Veliku Britaniju na rasporedu u drugoj polovici 2017., a uobičajeno je da pripreme jedne zemlje za preuzimanje rotirajućeg predsjedanja počnu dvije godine ranije. S druge strane britanski diplomati pripremaju se za mogući izlazak iz Europske unije jer se Velika Britanija sprema najkasnije do kraja 2017. održati referendum o ostanku ili izlasku iz EU. Nijedan diplomat nijedne države članice EU nije se dosad nalazio u sličnoj poziciji: na radnim, čisto tehničkim sastancima u Vijeću EU istovremeno se pregovara i o vođenju i o nogiranju Europske unije, pa što bude...
Ključno za ishod britanskog referenduma bit će pitanje je li premijer David Cameron uspio postići dogovor o reformi cijele Europske unije, u sklopu koje bi Velika Britanija dobila novu, bolju poziciju za sebe. Od prvog dana, kad je u siječnju 2013. obećao referendum, Cameron je najavio da će se u referendumskoj kampanji boriti za ostanak Velike Britanije u EU, ali pod uvjetom da do tada ispregovara veliku reformu Unije. Proteklog tjedna njemačka kancelarka Angela Merkel načelno je podržala takvu ideju o reformi Europske unije.
– Ondje gdje postoji opravdana zabrinutost, bilo da se tiče konkurentnosti ili boljeg funkcioniranja EU, britanska zabrinutost je i naša zabrinutost – rekla je Merkel u govoru na skupu udruge BDI, koja okuplja čitavu njemačku industriju. Na istom skupu u Berlinu govorio je i George Osborne, Cameronov ministar financija i glavni britanski pregovarač s EU. – Slažem se da Velika Britanija treba ostati u EU, ali ta odluka, naravno, nije na nama, nego na Britancima – dodala je Merkel. Da bi uspjeli u svojoj zamisli, Cameron i Osborne moraju pridobiti svih 27 lidera ostalih članica EU. No, ključan preduvjet je da, čak i prije no što formalno istaknu svoje zahtjeve i pokrenu pregovore s EU, dobiju podršku njemačke kancelarke Merkel.
Europa s više brzina
Cameron je prošloga tjedna poslao svog glavnog pregovarača Osbornea u Berlin upravo s tom misijom. Glavna Osborneova poruka Njemačkoj bila je: britanska vizija reformirane Unije dobra je za sve, a ne samo za Britance, jer će Njemačka dobiti eurozonu koja bolje funkcionira ako Britanci dobiju jamstva da se jačanje eurozone neće odvijati na štetu Velike Britanije i sličnih zemalja koje se ne koriste eurom.
– Mi dobijemo garancije da nam neće biti nametane odluke i troškovi eurozone. Vi dobijete snažniji euro. A mi se pobrinemo da se glas britanske funte čuje kad je to potrebno – rekao je Osborne. Britanci žele da im se u zakonski obvezujućim tekstovima prizna da ne moraju sudjelovati u "sve tješnjem povezivanju" Unije, i da se prizna da je EU zajednica s više valuta, odnosno da se iz europskog ugovora izbriše rečenica koja govori o euru kao službenoj valuti EU. Ukratko, Britanci žele da se formalno utvrdi da se države članice EU mogu kretati različitim brzinama. Zemlje eurozone mogu se brže kretati prema principu federalizma, ali zemlje koje ne žele juriti u tom smjeru trebaju imati mogućnost da i dalje uživaju u svim blagodatima jedinstvenog tržišta čitave Unije, koje je Britancima iznimno važno jer o tom tržištu ovisi britanski izvoz i radna mjesta. Kancelarka Merkel zvuči kao da u načelu podržava takvu viziju:
– Današnja Europa nije više Europa s jednom brzinom – rekla je prošlog utorka u Berlinu. No, iako britanski izvori tumače takve njezine izjave kao podršku svojim zamislima o reformi EU, ta se podrška može pokazati i točnom, ali i nestati u sekundi, kako vrijeme bude odmicalo i kako konkretni britanski zahtjevi budu predstavljani javno. Merkel je, naime, više puta jasno rekla da nema namjeru pristati na ograničavanje slobode kretanja radnika, a upravo to je nešto što bi Britanci željeli ograničiti jer žele imati veću kontrolu nad time tko iz ostatka EU smije doći raditi i uživati puna radnička i socijalna prava u Velikoj Britaniji, a tko ne smije. Poljska i slične zemlje ne žele ni čuti da se njihovim radnicima ograničava sloboda kretanja u EU. Merkel se također jasno protivi ideji promjene temeljnog ugovora EU. Podrška kancelarke Merkel britanskim zahtjevima za reformu Unije nije još gotova stvar i zato što Britanci dosad uopće nisu zapravo prezentirali točne zahtjeve, a Merkel ne želi unaprijed zvučati kao da odbija britanske zahtjeve koji još nisu ni napisani. Cameron je pokušavao što dulje odgoditi trenutak kad mora ostatku EU predstaviti svoje pregovaračke zahtjeve.
Njegova je taktika bila da najprije, u tehničkim razgovorima, ispita kakve je ustupke uopće moguće dobiti od EU, pa da sukladno tome formira svoje zahtjeve. Dakle, da najprije čuje od Njemačke i ostatka EU što se točno može dobiti, pa da zatim upravo to i zatraži, kako bi na kraju pregovora ispalo da je dobio sve što su tražili. Takva taktika ključna je za Camerona jer na domaćoj političkoj sceni ne smije izgledati kao da nije uspio natjerati EU da pristane na britanske zahtjeve. U tom slučaju izgubio bi referendum i Velika Britanija bi izašla iz EU, a Cameron želi da ostane. Da bi ostala, Cameronu je nužno da na kraju pregovora dojam bude da je uspio natjerati EU da pristane na britanske zahtjeve, a ne da je izgubio.
Nakon prvotnog odugovlačenja, Cameron ovih dana mora staviti svoje zahtjeve na papir. Očekuje se da će početkom ovog tjedna poslati pismo predsjedniku Europskog vijeća Donaldu Tusku u kojem detaljno obrazlaže što Velika Britanija zapravo želi kad poziva na reformu EU. Na summitu EU u prosincu prvi put će se raspravljati o tim zahtjevima na najvišoj političkoj razini. Sve dosad sastanci u Vijeću EU posvećeni "Brexitu", kako se mogući izlazak (engl. exit) Velike Britanije iz EU skraćeno naziva, bili su vrlo tehničke prirode, iza dobro zatvorenih vrata, i bez puno sadržaja o tome što zapravo Britanci žele. Sada se to mijenja i pregovori će postati konkretniji i politički teži. Pravi pregovori tek sad zapravo i počinju.
Veliki ulozi
Ulozi su veliki jer bi Cameronov neuspjeh u reformi Unije i posljedično izlazak Velike Britanije iz EU mogao stvoriti tektonski poremećaj kakav Unija ne bi preživjela. S druge strane moguće je da bi ga EU uspjela preživjeti, a da Velika Britanija ne bi, jer bi izlazak iz EU potaknuo proeuropsku Škotsku da se odcijepi od ostatka Ujedinjenog Kraljevstva.
Ulozi su veliki, sve je moguće, pa čak i to da se namjerno insceniraju sukobi Velike Britanije s ostatkom kontinenta. Andrew Lansley, bivši ministar zdravstva u prethodnoj Cameronovoj vladi, prema neslužbenim informacijama prije nekoliko mjeseci objavljenim u listu The Times, otkrio je na jednom tajnom sastanku da postoje planovi u Cameronovoj vladi da se inscenira "velika svađa s Francuzima" u veljači ili ožujku sljedeće godine. Cilj takve dogovorene svađe bio bi da se pokaže da su se Britanci uspjeli izboriti za svoje zahtjeve jer, eto, Francuzi su jako nezadovoljni britanskom "pobjedom".