Svaki idući summit je najbitniji. S ovom banalnom porukom europska je politika ušla i u posljednje pregovore s Turskom o zaustavljanju migrantske drame u Europi. To je 12. summit o migrantima u posljednjih 11 mjeseci, a rezultati su gotovo nevidljivi. Vidljive su samo slike užasa kojima već tjednima svjedočimo na grčko-makedonskoj granici. Promrzli ljudi u blatu do koljena, mase očajnika koji zaobilaze ograde i žice i gaze rijeke da probiju zatvorenu balkansku rutu kojom se lani više od milijun njihovih prethodnika dočepalo obećanih zemalja – Njemačke, Austrije i Švedske.
Pregovori 28 članica Europske unije i Turske o stavljanju pod kontrolu migrantske krize uz svu nemoć europskih institucija još su zornije prikazali sukob morala i realne politike u Europi. Kao protuuslugu za zaustavljanje vala migranata EU je Turskoj, koju autoritarno vodi predsjednik Erdogan, obećala postupno ukidanje viza, ubrzavanje pregovora o pristupu EU i izdašnu financijsku pomoć da kako-tako zbrinu više od 2,5 milijuna izbjeglica koji se sada nalaze u turskim kampovima. Ovdje je riječ o klasičnoj koliziji morala i realne politike. Postavlja se pitanje može li se realna politika voditi zatirući moral? Oni koji kažu "da" argumentiraju da će se sve što smeta Europljane kod Turske rješavati čim se potpiše sporazum s Turskom kojim će se migracijska kriza staviti pod kontrolu. Ipak sporazum s Turskom nema alternativu, jer Bruxelles trenutačno ne vidi drugo rješenje osim Turske u zaustavljanju migranata. Oni koji kažu "ne" – nema pregovora s ovakvom Turskom, samo sporadično ističu prve dvije rate koje će Europa platiti Turskoj za ublažavanje migrantske krize – šest milijardi eura.
Povreda ljudskih prava postala je u Turskoj svakodnevica
Jučer, upravo pred početak summita s Turskom, objavljeno je da je Erdogan potjerao zapadne dopisnike koji su se usudili kritički pisati o novom turskom sultanu. Povreda ljudskih prava postala je u Turskoj svakodnevica, a Tursku treba gledati i kao jednog od "proizvođača" izbjeglica jer je ona već dugo strana u sirijskom ratu. S jedne strane Ankara nikada nije dokazala da nije logistički podupirala terorističku tvorevinu Islamsku državu, a s druge strane tuku po Kurdima kojima i Amerika i EU te Rusija odaju priznanje da su jedini pravi borci protiv džihadista. Turska kao članica NATO-a bombardira Kurde koje taj isti NATO preko SAD-a i Njemačke obučava da se bore protiv islamista. I dok traju pregovori s Turskom, Berlin je izvijestio da se 500 izbjeglica iz Iraka svaki mjesec iz Njemačke vraća u svoju domovinu iako je mnogima odobren azil. Iračani se vraćaju u sela i gradove koje su od islamista oslobodile kurdske pešmerge. Upravo ova činjenica pokazuje kako se izbjeglička kriza može riješiti samo na njezinu izvorištu - u Siriji i Iraku, a nikako u Bruxellesu i Ankari.
Uzevši sve ove činjenice može se reći da je dogovor EU s Turskom "priznanje moralnog bankrota", kako je to nazvala Sahra Wagenknecht, šefica frakcije njemačke parlamentarne stranke Ljevica. Također moralno, ali i pravno, upitna i formula "1 za 1" na kojoj je inzistirala njemačka kancelarka Angela Merkel, kojom Europa Turskoj iz Grčke kani vratiti izbjeglice i migrante koji su ilegalno ušli u EU, a za svakog koga vrate iz kampova u Turskoj uzimali bi jednog "legalnog" izbjeglicu.
Zaokret Angele Merkel
– Merkel sudjeluje u trgovini ljudima – legalna migracija postaje ovisna o ilegalnoj migraciji. Jedan izbjeglica iz Sirije u Turskoj mora čekati da se vrati jedan izbjeglica iz Grčke – upozorava Stephan Detjen, šef postaje Njemački radio u Berlinu. Kancelarka Merkel kroz cijelu migrantsku krizu držala se po načelima protestantizma (taj odgoj nosi iz obiteljskog doma jer joj je otac bio protestantski svećenik). S politikom dobrodošlice migrantima Merkel je ostala usamljena u Europi – bezrezervno ju podržavaju samo šef Europske komisije Jean-Claude Juncker i papa Franjo.
Gubitak kontrole nad migracijskom krizom doveo je do zaokreta Angele Merkel u teološkoj politici koju je vodila od početka krize, iako to sama kancelarka ne želi priznati. No treba se sjetiti samo kolodvora u Budimpešti u kolovozu i rujnu prošle godine koji su bili pretrpani izbjeglicama i migrantima. Njemačka je tada poslala vlakove po te ljude. Zašto sada kancelarka ne šalje vlakove ili autobuse u Idomeni na grčko-makedonskoj granici da prebace očajne ljude koji skandiraju. "Angela, pomozi nam!" Realna situacija na terenu progutala je kancelarkinu teološku politiku u migrantskoj krizi, ma koliko se kancelarka trudila to drukčije prikazati.
>>Merkel: Preseljenje izbjeglica iz Turske morat će početi u roku od nekoliko dana
>>Čelnici EU dogovorili zajedničko stajalište, ali ne i tekst sporazuma koji će ponuditi Turskoj