Mesić: Svoga kandidata za novog predsjednika javno ću podržati

Predsjednik Mesić ušao je u zadnju godinu svog drugog mandata i kao da je spreman polako rezimirati svoje poteze. Iako najavljuje ostanak u politici i javnom životu, dojam je da zapravo još nije siguran u kom bi se pravcu angažirao. Osnivanje vlastite političke stranke? Međunarodni angažman? Uklapanje u neku od postojećih stranaka? Ili samo pozicija “doživotnog bivšeg predsjednika” kako u posljednje vrijeme voli reći? Zbog toga na pitanja o životu nakon predsjednikovanja odgovara nerado i uvijeno. O svemu ostalome voljan je dati svoje mišljenje, pa čak ne isključuje ni mogućnost da prije predsjedničkih izbora iz ponude kandidata izabere onoga koga će javno podržati.

• Koliko se osobno smatrate odgovornim za situaciju u kojoj se Hrvatska našla? Upozoravali ste na mnoge stvari, nudili brojna rješenja, bili protiv prodaje Ine, zalagali se za hrvatske banke, tražili jače veze s jednim drugim krugom zemalja, koji nije bio toliko u fokusu vladajuće politike. Nekad ste bili dočekani s omalovažavanjem, nekad s ignorancijom. To što sada možete reći da ste u nekim stvarima sigurno bili u pravu ipak je Pirova pobjeda od koje nema puno koristi.
– Da, tako to ispada. Ali moram ponoviti da su moje ovlasti takve kakve jesu i da ne mogu izlaziti izvan njih. Sve drugo ovisi o drugima. Ja mogu imati inicijativu, mogu predlagati, mogu sugerirati, ali ne mogu donositi odluke. To je na onim adresama koje su za to zakonom ovlaštene.

• Ali osim što ste predsjednik volite reći i da ste građanin. Kako ste kao građanin zadovoljni svojim i Sanaderovim mandatom?
– Meni je žao što su mnoge inicijative mog Ureda ostale neshvaćene i neprihvaćene. Moj tim i ja zajednički raspravljamo o određenim temama i nakon toga predlažemo rješenja ili put prema rješenju. Ali to je nažalost često ignorirano kao da se radi o promociji Ureda ili o promociji predsjednika, a mi smo zapravo tražili korist za Hrvatsku, da to bude najbolje za hrvatske građane, ali često je odjek bio samo šutnja.

• Mislite li da se radilo i o opstrukciji, iako se premijer Sanader uvijek trudio da izgleda kao da ste u jako dobrim odnosima?
– Ne bi se smjelo stvari svoditi na odnos predsjednika i premijera. Kad je kod mene u Uredu savjetovanje ekonomista, ekonomskih stručnjaka, praktičara ili teoretičara, onda ti prijedlozi ne idu samo premijeru, oni ne idu samo Vladi, idu na puno više adresa. Tu je možda došlo do zastoja, nekad možda čak i do ljubomore jer se netko drugi nije sjetio. A drugi se možda nije sjetio jer nije bio u poziciji da dođe do određene informacije i da ide s jednim logičnim prijedlogom.



• Nakon prvog sastanka ekonomista, koji je izazvao nervozu u Vladi, najavili ste drugi, ali još nije održan. Prije ljeta govorili ste da ćete odmah na jesen tražiti da se sazove tematska sjednica Vlade, ali ni to niste napravili. Povlačite se?
– Vjerojatno ću predložiti sjednicu Vlade, a postoji mogućnost da održim i jedno savjetovanje s ekonomskim teoretičarima, sa stručnjacima koji će omogućiti da iz prve ruke čujemo što treba učiniti danas kad je 37 milijardi duga eura pred nama, kad u ovoj godini moramo platiti 11 milijardi, a imamo rezerve oko 9 milijardi bruto. Treba čuti ima li načina da dođemo do novih kvalitetnih sredstava pa da taj dug prebrodimo, da ga platimo i da izađemo što manje ranjivi. Ili će biti prijedlog da idemo s MMF-om. Ja se ne slažem da je MMF stečajni upravitelj, kako neki tvrde. MMF ima određena pravila koja su jasna: ako želimo njihovu uslugu, ako želimo njihov novac onda moramo poštovati i pravila igre. I ako se za to odlučimo, onda treba opet vidjeti kako to izvesti najbolje za Hrvatsku. Mi možemo detektirati problem, ali onaj kome je zakonska obveza mora naći rješenje.

• Nije li malo kasno da se sada pred javnošću vode rasprave različitih škola mišljenja. Jedni su za MMF, drugi su protiv, jedni su za brodogradilišta, drugi su protiv. Netko mora prerezati i odlučiti kojim pravcem će Hrvatska ići i naravno preuzeti odgovornost za to. Ne možemo stalno nekoga pitati što misli, problemi se gomilaju, sada više ni vlast ne negira krizu i ne pokušava stvari predstaviti boljima nego što jesu.
– Vlada će u svakom slučaju morati presijecati stvari. Sigurno da želimo ostati pomorska zemlja, a u pomorstvo spada i brodogradnja. Naša brodogradilišta su afirmirana u Europi i u svijetu i ne bi bilo dobro zatvoriti ih. Ali isto tako ne bi bilo dobro nastaviti praksu da budžet samo nadoknađuje gubitke. To je jednostavno neodrživo. Treba vidjeti realnu situaciju. Ako neko brodogradilište nema šanse, neka se specijalizira, nađe partnera ili se odluči za promjenu djelatnosti, s tim da se radnici zaposle u drugom sektoru, a prostor koristi možda za visoki turizam. Ipak, mislim da se najveći dio brodogradilišta može održati. Mi smo imali ponude za specijalizaciju brodogradilišta, imali smo ponude za ulazak u partnerske odnose, ali nijedan ugovor nije sklopljen.



• Južna Koreja i Japan su bili zainteresirani za brodogradilišta, Katar za LNG, Rusija za Družbu Adria. Mnogi se žale da od Vlade ne dobivaju odgovore na svoje upite, neki su se i Vama direktno žalili.
– Problem je što nemamo strategiju ni za razvoj poljoprivrede, ni za brodogradnju, ni za energetiku, ni za turizam. Da to imamo, lakše bi se donosile odluke. Sada ono što nismo napravili na vrijeme moramo napraviti u vrlo kratkom vremenu.

• Činjenica je da je hrvatsko gospodarstvo inertno što krivicom Vlade što krivicom gospodarstvenika koji su se vezali isključivo za hrvatsko tržište i najbolje se tu osjećaju, ne izlaze van, ne nude se, nisu prisutni u trećim zemljama?
– Mi smo nažalost vezani uz mali broj zemalja gdje tražimo svoje tržište, gdje tražimo svoju šansu. Dugo sam se borio da strani građani koji već imaju schengensku vizu automatski dobiju hrvatsku vizu kad su već tu cijelu proceduru prošli. Dugo je trebalo. Sada me ministar vanjskih poslova uvjerava da je to u toku i da će oni koji imaju schengensku vizu vrlo jednostavno dolaziti u Hrvatsku. Moramo maksimalno liberalizirati vizni režim. Bez toga nećete dobiti poslovne ljude. Ako netko mora čekati tri mjeseca za vizu, onda ide u drugu zemlju, gdje će to jednostavnije riješiti. Treba nam biti jasno da bez liberaliziranog viznog režima nema poslovnih ljudi. A mi se bojimo da će doći teroristi. Onda možemo sasvim zatvoriti granicu, nikoga ne primati u Hrvatsku i teroristi neće doći, ali to nije razumno ponašanje. Imamo obavještajne službe, policiju koja može surađvati s drugim obavještajnim službama i policijama. Neka oni rade svoj posao, ali dopustimo da poslovni ljudi i turisti dolaze što jednostavnije.

• Velik dio poslova te vrste trebala bi odraditi i diplomacija. Često ste pokazali nezadovoljstvo i diplomacijom i gospodarskom diplomacijom kao njezinim sastavnim dijelom. I iz samog MVPEI- dolaze ocjene da ima puno nepotizma, nelogičnih napredovanja i nepravednih zastoja u karijerama.
– Ako je neki posao dobro organiziran, onda daje i rezultate. Ako nije, ni najpametniji čovjek ne može postići nikakav rezultat. Ja sam aktivan u traženju poslova za našehrvatsko gospodarstvo i izvan Europe. Pokušao sam i u Kataru, gdje je “Konstruktor” dobio gradnju obilaznice oko Dohe za 220 milijuna dolara, trudim se oko Kazahstana, Azerbajdžana. Otvorim vrata, držim nogu da se ne zatvore, ali nema agresivnijeg nastupa naših poduzeća nakon toga. Znači da sustav nije uspostavljen, i to nam je velik problem.



• Prozvali ste i veleposlanika Juricu kao krivca za pogoršanje odnosa s Libijom. Kako će to završiti?
– Mislim da je to pitanje oko ambasadora Jurice završeno. To je bilo aktualizirano jer nismo dobili praktično nikakvu mogućnost pregovora s Libijom, odmah su rekli da plina nema. Naravno da se nakon prigovora libijske strane na račun veleposlanika pitate da li ga stvarno nema ili je to odgovor na naše vladanje u Vijeću sigurnosti. Meni je dva puta Gadafi pisao da on nema ništa protiv da naš ambasador glasa protiv prijedloga njihova ambasadora, da dade druge argumente, ali nije dobro da napušta sjednicu, jer Europa je ostala. Predstavnici Belgije i Italije su ostali. Mislim da je i to utjecalo na malo pogoršanje odnosa.

• Žestoko ste napali i troškove za lobiranje. Rekli ste da su zemlje za koje je potrošeno puno novca za lobiranja glasale protiv ulaska Hrvatske u VS UN-a, a da su za nas glasale zemlje Arapske lige, Islamske konferencije i nesvrstani. Ima li Hrvatska neke obveze prema tim zemljama kad je riječ o odlukama u Vijeću sigurnosti i u Ujedinjenim narodima?
– To su principijelne obveze, a to znači da ih moramo uvažavati kao i sve druge zemlje, saslušati njihove argumente, a postavljati se trebamo prema državnim i nacionalnim interesima. Plaćanje lobiranja nema nikakve veze s ulaskom u Vijeće sigurnosti. Ja ni od koga nikad nisam dobio nijedan papirić na kome piše zašto se plaćalo lobiranje. A bio bi red, budući da sukreiram vanjsku politiku, da mi se kaže da izdvajamo novac za to i to. To još nikad nisam dobio. Za vrijeme Račanove vlade plaćanje lobiranja bilo je praktički zaustavljeno, a sada se, kako se vidi prema izvještaju, ponovo izdvajaju velike svote. Smatram da bi bilo dobro da se malo vidi tko je zaposlen u tim firmama koje za nas lobiraju, da vidimo nije li tu možda ipak i nekakva personalna veza. Ali to je pitanje koje ja ne mogu postavljati, jer ne znam konkretnu situaciju, ni koje su to firme koje za Hrvatsku lobiraju.

• Pa dobili ste izvještaj u kojem su navedene firme kojima je otišao novac.
– Sada sam dobio, ali ne znam tko je u tim firmama zaposlen, čiji rođak ili kum je zaposlen. To ne znam. Smeta me to da se lobira za one zemlje koje su deficitarne u demokraciji, koje su deficitarne u funkcioniranju pravne države, koje su deficitarne u zaštiti ljudskih i građanskih prava. One lobiraju da bi na neki način dobile podršku pa će ispraviti kod sebe one greške koje se u tim sustavima pojavljuju. Nama ne treba – ja sam uvjeren – nikakvo lobiranje. Tu knjigu definitivno treba zatvoriti. Mi skupo plaćamo diplomatsku mrežu da to radi. Ili možda da se dogovorimo da plaćamo lobiste i povučemo ambasadore?



• Izjavili ste da su od Vas tražili da maknete neke diplomate zbog benignih grešaka ili propusta, a da za one koji nanesu objektivnu štetu nikada ne stigne takav zahtjev.
– Naša je diplomacija postala profesionalna i uz gafove koji se ponekad događaju. Ako zbog nečijeg propusta treba povući nekakav ozbiljniji potez, upozoriti ambasadora ili ga čak i povući, za to postoji procedura. Čini mi se da se to ne radi uvijek na vrijeme i dovoljno ozbiljno i stručno. Jer znate što znači povući ambasadora iz jedne zemlje? Time šaljemo poruku da ili s tom zemljom nešto nije u redu ili s našim odnosima prema toj zemlji nešto nije u redu. Jer dok objasnite zašto ste povukli ambasadora, imate pogoršanje odnosa s jednom zemljom. Jesam za to da se ambasadori i povuku, ali za to moraju postojati debeli razlozi.

• Mislila sam konkretno na zahtjev da povučete veleposlanika Grigića iz Belgije zbog propusta koji je napravio dok je s druge strane premijer unatoč Vašoj kritici žestoko branio veleposlanika Juricu.
– Pa nije to službeno traženo, ali Grigiću se prigovara da nije jedno pismo dostavio na adresu na koju je trebao. Smatram da to nije prekršaj zbog kojeg netko mora otići, jer to nije nešto zbog čega je Hrvatska izgubila ovaj ili onaj korak. Može se čovjeku i ozbiljno prigovoriti, ali nije izlaz da se odmah ide na smjenu. Pa i ne ide se kod Grigić na smjenu, ali bilo je i takvih razgovora.

• Sukreator ste vanjske politike, imate odgovornost i za prezentaciju zemlje u vanjskopolitičkim pitanjima. Vaši potezi ne nailaze uvijek na razumijevanje. Posljedna izjava da bi Slovenci sa 20 kilometara gledali more da nije bilo hrvatskih partizana naišla je na žestoke reakcije. Nakon toga ste obukli Murino odijelo, priznali da ste se zaljubljivali u Slovenke i pokušali primiriti situaciju. No, zadnje izjave premijera Pahora pokazuju da tvrda pozicija Slovenije ostaje.
– Ponavljam, Slovenija nije više problem Hrvatske. Ona je problem EU. Slovenci imaju svoje prigovore, a mi imamo svoje argumente. Nema potrebe za međusobna nadmudrivanja, nego ostaje jedino Međunarodni sud pravde u Haagu, koji plaćaju i Slovenija i Hrvatska, i koji treba donijeti odluku. Hrvatska će prihvatiti svaku odluku Haaškog tribunala, a Slovenija ne bi smjela ugrožavati hrvatski put u Europu. Mi nismo ugrožavali njezin put, a mogli smo i mi svim zemaljam EU pisati kako Slovenci imaju neriješeno granično pitanje s Hrvatskom i kako se ne može primiti zemlja koja s nama nije riješila teritorijani spor.

• Jesmo li bili dobri ili se samo nismo sjetili?
– Mi smo bili principijelni, a sada ispada da smo mogli i trebali biti kao i oni. Ipak, mislim da smo dobro napravili, da je dobro što smo izražavali svoje zadovoljstvo da Slovenija što prije ostvari svoj cilj. Govoriti da će Hrvatska u EU ući 2015. nije politika dobrosusjedskih odnosa.

• Je li istina da Vas je premijer Sanader ukorio zbog izjave o partizanima?
– Ne. Zašto bi mi prigovarao za nešto što je povijesna činjenica. Vrhovni štab Jugosalvenske armije dao je na kraju Drugog svjetskog rata zadatak slovenskim jedinicama da idu prema austrijskoj granici. Četvrta armija, u kojoj je bilo najviše hrvatskih partizana, išla je na drugu stranu. Sada me neki prozivaju zbog tih hrvatskih partizana iako ja nisam rekao Hrvata. U hrvatskim partizanima su bili i Srbi i pripadnici drugih naroda i narodnosti, bila je mađarska brigada “Sandor Pötefi”, čehoslovačka brigada “Jan Žiška”, njemačka jedinica “Ernst Thälman”, talijanska brigada “Garibaldi”. Dakle, svi su oni hrvatski partizani.



• Čuje se da će slovenski predsjednik Türk tražiti Vašu podršku ako se bude kandidirao za generalnog tajnika UN-a. S druge strane vrlo je grubo odbio Vašu inicijativu o trojnom sastanku Hrvatske, Slovenije i Italije kako bi se zatvorila knjiga Drugog svjetskog rata.
– Njihovo je pravo da zauzmu takav stav, iako smatram da ne možemo izjednačiti one koji su bili na pogrešnoj strani, one koji su progonili ljude zbog vjere, nacije i rase i one koji su se protiv toga borili. Ali jesam da sjednemo s Italijom za stol, jer nije naša vojska bila u Italiji i razarala sela i ubijala ljude. Jesam za to da kažemo fašistička armada je učinila to i to, u osveti se dogodilo to i to, ali idemo zatvoriti ta poglavlja, surađivati, otvoriti granice, idemo u Europu.

• Pratili ste Obaminu inauguraciju. Svijet je s oduševljenjem dočekao promjenu u SAD-u. Kako je Vi vidite, s obzirom na to da s druge strane imamo jačanje Rusije, vrlo nezadovoljne raketnim štitom. Uz plinsku krizu to je mogućnost za nove napetosti između EU, NATO- a i Rusije.
– Uvjeren sam da će s Obamom doći do radikalnih promjena iako neki misle da neće. Dogodit će se promjene u unutrašnjoj američkoj politici i prema svijetu. Amerika će s novim predsjednikom ponovno postati tvrđava demokracije i zaštite ljudskih prava, država u kojoj će biti riješeno i pitanje školstva i zdravstva. Na tome je dobio izbore, ali oni moraju napraviti i velik iskorak u vanjskoj politici. To znači da ne smiju biti svjetski žandar. Oni moraju rješavati svjetska pitanja, ali uvijek s drugima, a ne nametati svoja rješenja. Mislim da će u tome Obama uspjeti i s Rusima. Jer i Rusija je velika sila. Pokazala je da može utjecati na tokove svjetske i europske politike. A je li potreban taj proturaketni štit, o tome će se još dosta razgovarati. S druge strane, mora se naći rješenje koje će biti korisno za Rusiju da može plasirati plin i naftu i da može i dalje sudjelovati u procesima u svome razvoju i razvoju drugih. Tu mora doći do dogovora najvećih sila, a to su i Amerika i Rusija i EU. Mislim da će procesi ići, da će Obama biti jedan od najvećih američkih predsjednika. Jer njegovi govori su antologijski. Svaki njegov govor zaslužuje upravo taj atribut.



• Ima li šanse da se Vi do kraja svog mandata sretnete s Obamom u nekoj prilici?
– Ne znam hoće li to biti moguće. Što se nas tiče to bi bilo jako dobro, ali pred Obamom su tako velike obveze u Americi i izvan Amerike. Ipak volio bih da do toga dođe.

• Vi ste prijatelj aktivista za ljudska prava i baptističkog svećenika Jessiea Jacksona, a on je Obamin prijatelj.
– Jesam, jesam. Pozvao sam ga da dođe u Hrvatsku i obećao je da će doći. Možda i uspijemo preko njega nešto riješiti.

• Ušli ste u zadnju godinu mandata. Možete je “prespavati” čekajući nasljednika ili pokušati utjecati na politiku do zadnjeg dana. Koliko mislite da možete biti efikasni s obzirom na to da se u zadnjoj godini ipak računa da ste na odlasku?
– Kao što vidite ja sam malo pojačao napore da djelujem i dalje kao korektivni faktor, ali i da pomognem ostvarenju hrvatskih ciljeva.

• Nakon 10 godina na predsjedničkoj funkciji moći ćete podvući crtu i vidjeti u čemu ste uspjeli, a u čemu podbacili. Što biste smatrali osobnim porazom nakon dvaju mandata?
– Kad Hrvatska ne bi ušla u Europsku uniju 2010, smatrao bih da sam premalo učinio. Ne bih bio zadovoljan. Ali mislim da 2010. možemo ući.

• Kakav bi trebao biti sljedeći predsjednik? Spominju se razna imena, do Željka Rohatinskog, guvernera HNB-a?
– Ne bih ulazio u ličnosti. Ja sam za kriterije. To mora biti proeuropska osoba, svjesna nacionalnih interesa i antifašist.



• Imate uvid u političku ponudu. Ima li među dosadašnjim kandidatima nekoga koga biste podržali?
– Možda zadnji mjesec prije izbora i kažem koga ću podržati. Nema idealnih ljudi, nitko nije idealan. Svako vrijeme traži i novu profilaciju. Jedno se tražilo 1990, drugo 2000, treće 2005. Dolaze novi izazovi i trebamo novi profil političara za to mjesto.

• Prije toga su lokalni izbori. Vi ste spomenuli da donose i mogućnost lošeg izbora, da direktni izbori mogu donijeti i lokalne šerife, ljude koji su na različite načine došli do utjecaja i moći.
– To je moje upozorenje građanima da paze što rade, ali i upozorenje državnim institucijama da ne smiju biti zaslijepljene nikakvim šerifom. Država mora u zakonskim okvirima obavljati svoju funkciju i onda neće biti šerifa, nego će biti jednostavno ljudi kojima su građani povjerili određenu funkciju i određenu dužnost i koju oni mogu obavljati samo u okvirima zakona.

• Međutim, taj zakon o lokalnim izborima očito ima puno nedostataka. Pitanje je tko će koga nadzirati, kako smijeniti osobu koja je direktno izabrana ako ne ispuni očekivanja?
– Točno. To će sada biti kohabitacija između čelnika županije, grada i općine i skupštine, a i međusobna koordinacija. Tražit će od svih strana puno dobre volje da se prevladaju recimo konfliktne situacije, a od državnih organa će se tražiti dosljedna primjena zakona.

• Pojavila se inicijativa da odlikujete Celestina Sardelića i Dragu Dimitrovića, istaknute članove Saveza komunista Hrvatske, za njihov doprinos demokratskim promjenama. Pripadaju generaciji koja je ostala po strani, nakon što su omogućili promjene. Mislite li da zaslužuju javno priznanje?
– U SKH postojala je jedna demokratski opredijeljena struja koja je znala da dolazi novo vrijeme, koja mu se nije suprotstavljala. Pomogli su da što prije dođe, da se održe višestranački izbori. Ta struja koja nije pokleknula pred ultimatumima Miloševića i njegova režima, koja je pomogla da demokracija u Hrvatsku dođe na velika vrata, nisu samo njih dvojica, ali među mnogima su se upravo oni na poseban način isticali u svojim javnim raspravama, pomogli da u Hrvatskoj demokracija zaživi čak i u onom prijelaznom vremenu, da se shvati da to nije revolucija, nego da je to evolucija, da smo mi iz jednog sustava ušli u drugi. Oni su pomogli da se to prebrodi. Smatram da ljudi koje spominjete zaslužuju odličja današnje Republike Hrvatske.



• Imate pravo na Ured i dva savjetnika kad ne budete predsjednik. Kažete da ne razmišljate o mirovini i političkoj pasivizaciji, ali ostajete neodređeni kad treba reći gdje se točno vidite, ili koga ćete od sadašanjih savjetnika uzeti k sebi?
– Nisam još odlučio. Ali se nadam da će to biti oni koji će mi pomoći da funkciju bivšeg predsjednika obavljam što kvalitetnije.

Ne vjerujem da će se naći dirigent u aferi “Maestro”. Skepsu podgrijava činjenica da nikad nisam vido da veliki kriminal dobiva sudski epilog. Ja sam za to da oni koji su krivo činili i odgovaraju, a oni koji nisu neka budu oslobođeni. Ali ne vidim rezultate i zato sam skeptik.

• Kako biste ocijenili svoju kohabitaciju s Račanom i sa Sanaderom? Koja Vam je bila lakša, gdje ste se osjećali dobrodošlijim sa svojim inicijativama?
– Na početku mog prvog mandata predugo smo se bavili predsjedničkim ovlastima. Gubili smo vrijeme koje je bilo potrebno za mjere koje su bile nužne da osposobimo privredu, da Hrvatska funkcionira kao dobro organizirana država. Nakon godinu dana to se ipak izniveliralo i poslije smo Račan i ja dobro surađivali. Ali prva je godina bila malo tenzična. Sa Sanaderom ja osobno dobro surađujem. Griješio bih da kažem da negdje dolazimo u osobne sukobe. Ali druga je stvar jesam li zadovoljan nekim ukupnim rješenjima, da li se nešto moglo napraviti prije, je li trebalo negdje radikalnije postupiti.

• Dakle, koji je bio bolji?
– Pa ne znam. Ne bih ste htio zamjeriti ni jednom.

• Bili ste velik zagovornik revizije pretvorbe, ali tu se očito ništa neće dogoditi.
– Bio sam izričito za to da kriminal koji je proizašao iz pretvorbe ne može ići u zastaru, jer se tu radilo o pljački uz prisutnost vlasti, jer su zakoni tako bili napravljeni da se do stotina poduzeća može doći jednom nepoštenom igrom i da do kapitala mogu doći oni koji ga nisu stvarali, a poduzeća su preuzeli oni koji ih nisu znali voditi. Nažalost, odgovore na ta pitanja nisam dobio ni ja ni hrvatski građani, i upravo to je razlog za nezadovoljstvo. Mislim da se tu moglo više učiniti da je bilo političke volje.