Zemlja u kojoj automehaničari, krovopokrivači ili postolari mogu raditi moj mesarski posao mene očito ne treba. Prijatelj je već otišao, a u četvrtak i ja putujem za Irsku gdje ću raditi za gazdu koji će sigurno više cijeniti moj posao. Znam da su tamo viši troškovi života, no preživjet ću jer si ne želim dopustiti da u mirovini kopam po kontejnerima za smeće – kaže 35-godišnji I. V., kojemu smo u rano jutro u jednoj zagrebačkoj mesnici Igomata bili prva "mušterija". I jučer se na burzi rada tražilo 18 mesara i klaoničara. No kad se bolje zagleda u profil radnika – kakve mahom traže trgovački lanci – koji ne moraju imati radnoga iskustva, a od mesarske im je struke važnije da budući zaposlenici imaju B kategoriju ili poznaju rad na računalu ili blagajni, stav I. V., koji je želio ostati anoniman, jasan je.
Plaća od 5 do 7 tisuća kuna
To je i jedan od razloga što ni u preloškoj ni u koprivničkoj obrtničkoj školi ove godine nije upisan nijedan mesar, a sve ih je manje i u drugim obrtničkim školama. Ivica Pleša iz Rođe na zagrebačkom Dolcu kaže kako se danas za tu struku školuju još samo djeca koja će naslijediti očev mesarski biznis.
– U struku se ništa ne ulaže. Mesare se toliko podcjenjuje da trgovački lanci danas radije zapošljavaju nezaposlene bravare i ostale koji će za njih raditi za crkavicu od 3500 kuna – tvrdi on. No kako su i djeca danas izbirljivija i htjela bi raditi samo u uredu, i ozbiljne mesnice muku muče s nedostatkom stručnog kadra koji odlazi trbuhom za kruhom pa nije isključeno da ćemo ga uskoro uvoziti kao jeftinu radnu snagu iz istočnih zemalja, dodaje njegov kolega Vicko Lokas iz dolačkog Igomata. Krešo Sabljak iz Franceka prisjeća se kako su 1997., kad ja on završavao mesarsku školu, u Dubravi bila dva razreda mesara po 38 đaka, a sad ih je u cijeloj školi sedam. Lako nije, ustaje u četiri, no u odnosu na današnje plaće njihova su primanja i iznad prosjeka, od 5 do 7 tisuća kuna, kaže on.
A iako bi u nekim školama u Hrvatskoj i upisivali mesare, s propašću nekadašnjih mesnih industrija i klaonica, đaci nemaju kamo ni na praksu. S više od 150 milijuna dolara godišnje, koliko trošimo samo na uvoz svinjetine, jasno je da se i složenost posla pojednostavnila. Nekad su mesarski cehovi bili u rangu udruženja apotekara, liječnika i kotirali su kao gospoda, a danas se s padom kupovne moći i tržišta te u globalnoj konkurenciji teži da udio rada bude što manji. Izostala su i stipendiranja koje je prije obilato dijelila mesna industrija, no mesari su negdje i dalje nezamjenjivi i bez njih nema ni struke ni standarda, kaže direktor Croatiastočara Branko Bobetić. Emigracijskom valu mesara svojedobno ih se 70-ak u kratko vrijeme priključilo i iz PIK-a Vrbovec, no neslužbeno doznajemo kako su takvi povremeni odljevi normalni i u drugim industrijama, ali se oni trude da uspješno povežu industriju, obrazovni sustav i lokalnu zajednicu.
Praksa u Danskoj
Martina Pavić, direktorica ljudskih potencijala PIK-a Vrbovec kaže kako je edukacija mladih naraštaja za zanimanje mesara i te kako važna njihovoj tvrtki i provode je u suradnji sa Srednjom školom Vrbovec. Učenici u PIK-u Vrbovec imaju osiguranu praktičnu nastavu, stipenduiraju ih, a nakon završetka obrazovanja, i zapošljavaju. U sklopu programa Erasmus+ učenici dva tjedna prakse imaju i u Danish Meat Trade Collegeu, jednoj od vodećih škola za zanimanje mesara u Danskoj.
>>Nitko neće u mesare pa upisuju pivare, pekare i slastičare
>>Najjači poticaji za umjetničke, prirodne i tehničke fakultete
Što je čudno da postolari rade kao mesari.Pa i cipele imaju kožu.