Srbija je samo malina lani izvezla koliko Hrvatska ukupno voća i povrća, mlijeka i mliječnih proizvoda te mesa i mesnih prerađevina zajedno – u vrijednosti 136 milijuna dolara! I dok mi opetovano pričamo o poljoprivrednim strategijama i drage su nam uglavnom poticane kulture kroz koje se kao gospoda vozimo kombajnom ili traktorom, koji je više parkiran pred nekom lokalnom birtijom nego na polju, u susjedstvu očito marljivije rade. Više rukama, a manje mehanizacijom. Malinu po malinu... dogurali su do jednog od najvećih svjetskih izvoznika tog bobičastog voća, koje u izvozu završava uglavnom smrznuto – i od njega živi više od 80.000 srpskih gospodarstava s prosječnih pola hektara. Neće ih, tvrde, ugroziti ni Kinezi.
U Poljoprivrednoj komori Srbije kažu kako je proizvodnja posljednjih godina u blagoj stagnaciji. Prema neslužbenim podacima, Srbi godišnje ukupno proizvedu malina za oko 180 do 200 milijuna dolara i u izvoz su ih samo zadnjih 10-ak godina plasirali za više od 1,2 milijarde dolara. Prema hrvatskom izvozu mandarina u 2012. godini, jedinog voća s kojim se mi možemo hvaliti, nama bi za tu "svoticu" trebalo 500 godina, dok je po uvozu voća i povrća dostignemo za oko 4,5 godina.
U nas ni hladnjača ni zadruga
Maline, ali i kupine, ogrozdi, aronije i ostalo bobičasto voće, koje pridonosi srpskom poljoprivrednom suficitu s inozemstvom od 1,24 milijarde dolara (pokrivenost uvoza izvozom je visokih 184,8%), u nas su još uvijek gotovo nepoznate kulture. Skloniji smo uvozu bobičastog voća kojega godišnje plaćamo oko 7,1 milijun dolara. Jedino što se u takvoj kategoriji ne trebamo sramiti jagoda, kaže naš poznati voćar Frane Ivković. Na jedvite jade dogurali smo na oko 300 hektara, a Srbi imaju oko 16.000 pod malinama.
– Ne da u nas ne mogu uspijevati, nego su te kulture u Srbiji tradicija od davnina. Oduvijek su to bile male plantaže koje su se ručno obrađivale u krugu obitelji. Za njih ne treba dodatna radna snaga, ali su zato udruženi u zadruge, kooperacije... od kojih mi zaziremo i imaju hladnjače kojih mi nemamo – kaže Ivković. – U Hrvatskoj je bilo pokušaja s velikim plantažama malina i kupina i do 200 hektara. No kako za to treba vojska berača i puno ručnog rada, a kod nas je i sramota raditi u poljoprivredi, brzo su splasnule na 30-ak hektara. U voćarstvu trebate između 700 i 1500 sati rada po hektaru – priča Ivković.
Denis Matijević, predsjednik uprave Agrofructusa u sastavu Agrokora, kaže kako je proizvodnja bobičastog voća klimatski i geografski pogodna u jugozapadnoj Srbiji, kao i struktura stanovništva, puno radne snage i relativno jeftin rad te vrlo ekstenzivna proizvodnja zbog kojih je sada već upitna kvaliteta. Iako je među prvima u svijetu po malinama, takva proizvodnja, tvrdi, nije usporediva s intenzivnim proizvodnjama koje su zasnovane u Hrvatskoj. Tko zna kakva bi sada bila poljoprivredna slika da su se kod ranijih poticanih operativnih programa za voće u nas provodile ozbiljne analize za koje ćemo mi to tržište raditi i za koju cijenu? No ni danas nemamo kanala Sava-Dunav, ni strategije, premda se, kaže Matijević, stvari ipak pomiču s mrtve točke i opet radi na operativnim programima voćarstva i povrtlarstva za koje će biti sretan zažive li i 2015., bude li rezultata i država se bude vodila razvojnom umjesto socijalnom politikom.
Većina otkupa jagode
Poljoprivredna strategija mora biti jedna i jedina i oko nje treba imati konsenzus bez obzira na to koja je opcija na vlasti, kaže Matijević. Agrofructus godišnje od kooperanata otkupi oko 1000 tona bobičastog voća, od kojega 700 tona jagoda, a kroz Agrokorovu maloprodaju proda se i tri puta više nego što se otkupi.
– Kako nemamo državnu ekonomsku strategiju, cjelokupnu gospodarsku politiku podredili smo pojedinačnim interesima za zaradu i zato i imamo to što imamo – kaže naš poljoprivredni stručnjak Stipan Bilić. Objašnjava kako su u Srbiji poljoprivredu podržavale i banke i država, dok su u nas političari prepustili bankama da kreiraju nacionalni interes i kreditiraju uvoz, a država je u jeftinom uvozu stvarala iluziju niske inflacije koju smo financirali zaduživanjem.
– Nakon raspada Jugoslavije Srbija je imala luksuz što je vodila državotvornu ekonomsku politiku, onemogućila je inozemnu konkurenciju, kontrolirala je nacionalno tržište i davala (a i sada daje) izvozne stimulacije. Svega ovoga Hrvatska nije imala niti je imala jasne državotvorne interese u poticanju bilo koje proizvodnje, pa danas imamo investicijski deficit od oko 15 milijardi eura koji, želimo li imati poljoprivredu, moramo u kratkom roku riješiti – poručio je Bilić.
Smrznutim povrćem i voćem opskrbljuju sve trgovačke lance u Srbiji, a dio i izvezu
Kada je obitelj Žunjić ratne 1991. godine pokretala tvrtku Libertas, nisu ni sanjali da će ona u godinama koje dolaze prerasti u jednu od najvećih tvornica za preradu voća na području Srbije. Godišnji je kapacitet tvrtke Libertas, koja ima sjedište u Šapcu, više od 4000 tona, pri čemu u sezoni zapošljavaju i do sto radnika.
– Radili smo korak po korak dobro razmišljajući o svakom novom potezu. Ovo nije posao u kojem se može preko noći sve napraviti. Jednostavno je potrebno dosta vremena, novca i strpljenja – kaže Ivan Žunjić, generalni direktor Libertasa.
U prvim godinama nakon osnutka bavili su prije svega prodajom sredstava za zaštitu bilja. Tijekom 2002. godine dižu svoj prvi zasad malina. Iz godine u godinu površine pod zasadima tvrtke rastu, kao i broj kooperanata. U 2004. godini grade prvi dio današnjeg velikog pogona. Tvrtka danas u svom vlasništvu ima 72 hektara različitih nasada, a surađuju i s više od 500 kooperanata koji se svi nalaze u krugu od pedesetak kilometara od pogona u Šapcu. Uz voće zadnjih godina bave se i proizvodnjom povrća, prije svega paprike.
– I kod ovoga, kao i kod svakoga drugog posla, ne treba posebno pametovati i izmišljati toplu vodu. Dovoljno je iskoristiti znanje drugih, koji posluju uspješno, sve to prekopirati i pritom iskoristiti maksimalno sve svoje prednosti. Ako se sve to napravi, uspjeh ne može izostati – objašnjava Žunjić formulu uspjeha svoje tvrtke.
Takav pristup doveo je do toga da je Srbija danas jedan od najvećih izvoznika malina na svijetu, a da Libertas svoje proizvode izvozi u Belgiju, Francusku, Veliku Britaniju, BiH te da opskrbljuju sve trgovačke lance koji posluju u Srbiji. Svima njima prodaju smrznuta pakiranja voća i povrća. Žunjić kaže da tehnologija nužna za ovaj posao, osim nekoliko specifičnih strojeva, nije posebno zahtjevna. Govoreći kako je Libertas rastao, napominje da je svaki zasad navodnjavan te da je to velika prednost Mačve.
– Ovdje imamo vode u neograničenim količinama na samo nekoliko metara dubine i to koristimo maksimalno. Usto, na ovom području, zbog vlažnosti i nadmorske visine, plodovi dozrijevaju tjedan dana ranije nego drugdje. To je velika prednost kod prodaje – kaže Žunjić.
K tome, organiziraju edukaciju za proizvođače, savjetuju ih i upućuju kako dobiti što kvalitetniji proizvod.
– Proizvođači moraju biti svjesni da postoje sorte koje se bolje ponašaju u našim uvjetima i koje daju lošije rezultate. Na sreću, nailazimo na razumijevanje, a to sve rezultira i sve boljim prinosima – ističe Žunjić.
I dok proizvođači pokazuju razumijevanje, voćari u Srbiji nisu zadovoljni razinom razumijevanja države koja je proteklih godina, kažu, malo učinila da se poboljša organizacija i uvede reda. Stoga svake godine prilikom otkupa nastaje kaos, pojavljuju se brojni mešetari koji voće otkupljuju u gotovini. Ne postoji jedinstvena otkupna cijena tako i da otkupne cijene voća osciliraju. Tako se lani otkupna cijena kupine kretala od 30 do 190 dinara! Nastojali su proteklih godina voćari, preko svojih udruženja i zahtjeva vladi, da se uvede koliko-toliko reda, ali bez uspjeha.
– Ne očekujemo od ministarstva poljoprivrede novac jer znamo da ga nema, ali barem da nam se pomogne oko toga. Zasad ne ide. No, sretni smo što nam država ne pravi dodatni problem. Svi smo svjesni da prije svega ovisimo o sebi i tržištu. Navikli smo na takav način rada iako bi bolja organizacija dovela do još boljih rezultata rada i smanjivanja nepotrebnih troškova – kaže Žunjić.
Sustav koji je upoznao u Čileu, kad je išao u posjet voćarima, oduševio ga je. Prije nekoliko godina ministarstvo poljoprivrede izradilo je jedan dokument po uzoru na čileanski primjer. Svi su se okupili u njegovoj izradi, no taj dokument, premda nije povučen, nije zaživio.
– Nadamo se svi da će se uskoro nešto početi raditi i s tim u vezi. U suprotnom, nemoguće je dalje razvijati proizvodnju na ovakav način. Potrebne su nam neke mjere, olakšice, poticaji, malo reda u svim područjima i povoljne kamatne stope na kredite. Kada bismo u tome uspjeli, mogli bismo znatno povećati proizvodnju – zaključio je Žunjić.
>> Teško na zelenu granu: Uvoz voća godišnje nas košta 170 mil. eura