Ja sam Mirsad Leon, Rom iz Kozari puteva, dočekao nas je 2,5-godišnji dječak s čipsom u ruci, ispred vrtića u sklopu objekta Unije Roma, u zagrebačkom naselju Kozari putevi, gdje je nedavno bačena bomba, a počinitelj još nije otkriven.
“Daj me slikaj i dat ću ti čips”, uporan je bio mali Leon namještajući se ispred objektiva fotoaparata. Njegov otac Kemal zadovoljno se smješkao vidjevši kako se Leon izborio za svojih pet minuta slave nadajući se da će doći bolja vremena za Rome i da će Leon ostvariti svoje želje i postati liječnik.
Status Roma nije se promijenio unatoč tome što je svaka vlada obećavala rješenje tog problema, ali samo kako bi dobile potporu romskog zastupnika. Romi su u Hrvatskoj bili i još su skupina obilježena trajnim siromaštvom i slabim obrazovanjem te, zbog uvjeta života, i kraćim životnim vijekom. Iako smo dvije godine u EU i duboko u 21.stoljeću, mnogi hrvatski Romi imaju ograničen pristup zdravstvenoj skrbi.
– Još uvijek nisu razriješene okolnosti bacanja bombe na naš dječji vrtić. Mi ne znamo tko stoji iza toga i što bi se moglo dogoditi u budućnosti – kaže predsjednik Unije Roma Hrvatske Nusret Seferović, s kojim smo razgovarali u povodu Dana sjećanja na romski holokaust, ističući kako je glavni problem Roma nezaposlenost.
– Mi se, nažalost, nigdje ne možemo zaposliti jer još uvijek na nas gledaju kao na građane drugog reda. Kada nemaš primanja, a djeca su gladna… što ti preostaje osim da kreneš u kriminal? Imamo mi još jedan problem. Rom, izgleda, ne smije biti uspješan. Čim vide da si sagradio lijepu kuću, voziš lijep auto, odmah ti na vrata pokucaju inspekcija i USKOK – kaže Seferović i dodaje da mnogi Romi još uvijek nemaju ni osobne isprave.
– Mnogo je Roma otišlo van, najviše u Švedsku i Njemačku, jer ovdje nema nikakve perspektive. U tim zemljama dobiju posao i nitko ih ne pita tko su i što su, samo žele li raditi, a mi Romi smo naučili i želimo raditi – kazao je Seferović.
Većina Roma u Kozari putevima živi u potleušicama od dasaka, lima i raznog otpadnog materijala, a oni koji su uspjeli nešto sagraditi, teško će doći do struje i vode, a do legalizacije nikako.
– Vi ste novinari, molim vas, pišite. Već sam 20 godina na burzi i ne mogu nikako dobiti zaposlenje. Želim raditi i živjeti od svog rada, a ne da budem socijalni slučaj i živim od socijale – kazala nam je Jadranka S. koja, kaže, na molbe za posao dobiva samo odbijenice.
– Burza me poslala u jednu zagrebačku bolnicu gdje su tražili radnice za vešeraj i rekli da se samo javim i da ne treba nikakva molba ni životopis. Kada sam stigla i kada su vidjeli da sam Romkinja, odmah je bio potreban moj životopis za koji sam imala pet minuta da ga napišem. I ja sam ga napisala. Rekli su mi da idem kući i da će mi se javiti. Otad su prošle godine, a ja još čekam poziv – ogorčena je Jadranka koja se nada da njezina djeca neće doživjeti istu sudbinu.
Iako Romi još uvijek slove kao najveći skupljači sekundarnih sirovina, oni to nisu, ali ne svojom voljom. Naime, prema novom zakonu, čak i za skupljanje sekundarnih sirovina mora se imati otvorenu tvrtku, što je Romima nemoguće što zbog dokumenata, što zbog malih primanja.
Jedan od onih koji se unatoč kaznama nastavlja baviti sakupljanjem sirovina jest Fikret Bogdan.
– A što mi preostaje? Moram uzdržavati obitelj, a zaposlenja za nas nema. Iako sam bio i branitelj u 149. brigadi, nemam nikakva prava ni privilegije. Od 1200 kn invalidske mirovine mi živimo s 300 kuna koje dobijem nakon što mi Bandićev Holding uzme svoje. Mi iz našeg geta Kozari puteva ne možemo ni van. Nedavno su mi u Heinzelovoj ulici prebili zeta koji je samo htio natočiti gorivo. Mi Romi nikome ništa ne značimo, pa čak ni u brojkama – ogorčen je Fikret.
>> Uštica: Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Drugog svjetskog rata
Nije bas tako kako prezentiraju: prvo, malo je roma koji zele raditi, odn, oni koji zele raditi vecina i radi. Oni koji se skoluju vecinom se zaposle jer HZZ ih ima na listi prioriteta zbog zakona o manjinama. Ostali velikom vecinom pricaju suplje price. Dolazim iz kvarta u kojemu ima puno roma koji se djele u tri skupine: oni koji rade i pate se kao svatko od nas od kojih vecina ima tvrtke i bore se (ironicno, njih je najmanje), oni koji su se vratili nakon rata i zive od drzave i oni koji su se tek sada doselili kojih sve vise i koji se bore da ostvare pravo da postanu druga skupina. Evo realne cinjenice: neka mi novinar odgovori kolika je razlika u postotku obrazovanja roma za NKV i SSS danas i prije 30g....ne treba odgovarati, naime porazavajuca je. Unatoc beneficijama za koje se ostali gradani ne mogu izboriti vec moraju sve platiti (vrtic, knjige, pribor...). Nadalje, mene zanima kako zive gradani medimurske zupanije, kolika je stopa kriminala, da li policija stiti gradane...zasto se to zataskava i ne izlazi u medije? zato sto bi vjerovatno izbio gradanski rat kada saznate da: imaju visoka socijalna davanja, djecije doplatke, placaju im se komunalije (barem vecini u mojoj okolici), traze od drzave da im pokloni zemljiste, spoji kanalizaciju, struju i vodu na racun poreznih obveznika, da im je skolovanje uistinu besplatno i da se unatoc tome bave kriminalom, ali govorimo o ozbiljnom kriminalu (zanimljivo je koliko god su "neskolovani" jako dobro poznaju zakon i svoja prava). Onak, slika se po dobrom starom obicaju iskrivljuje. Ja nema nista protiv njih dapace druzim se sa nekima, ali me vrijeda potlaceni polozaj kada je u pitanju odnos drzave koju na kraju i financiram. Po meni mogu ostvariti socijalna davanja pod uvjetima koji ukljucuju socijalizaciju i dobro ponasanje , a ne da sto su bahatiji i bezobrazniji drzava je sire ruke u nadi da ce kupiti "socijalni mir". Ja ga ne vidim, ali vidim sve vise nepoznatih romskih lica u kvartu i u obliznoj opcini!