Nina Violić:

Mi smo etnički prečisto društvo i time degenerirani

Foto: Boris Štitar/Vecernji list
nina violić
Foto: Boris Štitar/Vecernji list
nina violić
Foto: Boris Štitar/Vecernji list
nina violić
01.03.2014.
u 09:00
Dok se u Hrvatskoj lome koplja oko nekih društvenih tema, hamletovsko pitanje “biti ili ne biti” čini se kao najbolji odraz stvarnosti...
Pogledaj originalni članak

Dok se u Hrvatskoj lome koplja oko nekih društvenih tema, hamletovsko pitanje “biti ili ne biti” čini se kao najbolji odraz stvarnosti. Tako je situaciju zamislio i Oliver Frljić, redatelj koji u Zagrebačkom kazalištu mladih sprema predstavu “Hamlet” koja će premijeru imati u subotu, 8. ožujka. Glavne likove igraju Krešimir Mikić i Nina Violić, što je bio odličan povod da s 41-godišnjom glumicom sjednemo i porazgovaramo o ulozi, kazalištu, životu...

“Krešu Mikića bih izdevetala”

U predstavi igrate dva lika: Gertrudu i Ofeliju. Koliko se zbog toga priprema za ovu predstavu razlikuje od vaših standardnih priprema?

– Nemam nikakve specijalne pripreme. Volim Frljića, ovo mi je četvrta predstava s njim. On ima neko neviđeno povjerenje prema svima nama tijekom cijelog procesa i to je jako lijepo. Prostor probe nam je postao neko mjesto filozofiranja i glume istovremeno, a da se nekad i ne osjeti kad prijeđemo iz jednog u drugo. Stvorili smo neki mračan, zavjerenički svijet kojim mučimo Hamleta i mazohistički uživamo u tome.

Hamlet je zbog majke gajio negativne osjećaje prema svim ženama, a vi ste izjavili kako ste ga oduvijek gledali kao kenjkavog lika kakvi su i današnji muškarci. Pa, po vama, je li Shakespeare bio preteča pa je predvidio kakvi će biti današnji muškarci ili su oni oduvijek takvi?

– Hamletovi problemi su tinejdžerske prirode, stoljećima se taj lik mogao tako čitati kao egzaltirani, razmaženi, pametni klinac, ali danas mislim da je ta težnja u muškaraca za što kasnijim sazrijevanjem toliko uzela maha da je potpuno prirodno da ga igra Krešo.

Kakav je Krešo Mikić kao Hamlet? Kenjkav?

– Genijalan! Potpuno jednostavan, a opet lud k’o kupus. Kao Ofelija ga ništa ne razumijem, a kao Gertruda bih ga najradije izdevetala.

Frljić kaže kako je hamletovsko “biti ili ne biti” u njegovoj predstavi u stvari pitanje želimo li društvo svih građana ili društvo u kojem većina terorizira manjinu. Što se vama čini – kakvo smo mi društvo?

– Mi smo etnički prečisto društvo i zbog toga smo degenerirani. Uspijevate li u svakoj svojoj ulozi pronaći i neke karakteristike prave Nine?

– Uvijek pokušavam vidjeti gdje sam tu ja. Inače mi to nema smisla, inače to može svaka druga glumica. Ne vidim razlog da ja igram neku ulogu ako ne nađem sebe. Kad spojim Gertrudu i Ofeliju, taman sam se kompletirala. To je ono moje privatno stanje kad mislim da sam obična, a ljudi me vide kao nezaštićenu srnu ili kao zmiju otrovnicu.


Stručnjak sam za blamaže

U kazalištu ste prilično aktivni, a što je s filmom? Jeste li preizbirljivi pa teško birate uloge ili...?

– Upravo sam završila svoj prvi autorski film koji sam snimala lani u Istarskim toplicama s producenticom Zdenkom Gold. Zove se “Odvajanje” i bavi se problemom straha od odvajanja, ali ne kod djeteta, nego kod majke. Da budem jednostavnija, radila sam desetominutni film o svom strahu od odvajanja i neprihvaćanju činjenice da će se moja kći kojoj je sada već 11 godina vrlo brzo odvojiti od mene. Malo se govori o toj traumi koju majke neminovno prolaze kad djeca izgube interes za njih, to smatramo normalnim i imamo se s tim nositi jer je to prirodna stvar. Taj strah koji smo svi prošli odvajajući se od majke pojavljuje se potpuno iracionalno kad imamo vlastitu djecu. Katastrofični scenariji svakodnevno nam truju mozak, neprestano smo u nekom iracionalnom strahu.

U sapunicama ne želite glumiti. Postoji li nešto zbog čega biste ipak promijenili mišljenje?

Kad bi mi kći bila gladna, kad je ne bih mogla školovati, kad bi trebalo mami... Ne znam! Život uvijek ima mogućnost odviti se u mračnom smjeru. Te opcije ne želim ni razmatrati.

Simpatije gledatelja osvojili ste svojom britkošću. Suzdržite li se ipak da ne blebnete svašta pred svakim?

– Imam tu nesreću da bez greške uvijek blebnem ono što ne treba pred nekim tko to nikako ne bi smio čuti. Stručnjak sam za tu vrstu blamaže.

Svi se vole pohvaliti da su tolerantni i da prihvaćaju raznolikost, ali vrlo često to u praksi zakaže. Koliko ste vi u praksi tolerantni kad je riječ o nekim društvenim prilikama?

– Tolerantna sam maksimalno u društvenom smislu, poštujem sve nacije, rase, vjere, nemam nikakvih problema s tim, ali imam problem s tolerancijom na glupost. Jako mi je teško tolerirati lažljive ljude i folirante, razne beskrupulozne budale. Teško toleriram čak i ljude čiji mi se ukus ne sviđa.

Dugo ste radili kao slobodna umjetnica. Žalite li što ste se vezali za samo jedno kazalište, ZeKaeM?

– Ne žalim nimalo, danas nije vrijeme za slobodne umjetnike. Tu možemo vidjeti pravo lice demokracije: daju ti slobodu, a onda ti ne daju raditi, a ti uvijek sebe možeš zvati slobodnim umjetnikom. Vrhunski cinizam! U ZeKaeM-u sam imala priliku raditi s vrhunskim glumcima, jako različitim redateljima, velikim umjetnicima i stekla sam neku vrstu fantastičnog iskustva.

Bojite li se starenja? Je li uopće taj strah, po vama, racionalan?

– Silno me zanima kako će izgledati život dalje. Veseli me, tako da nisam u strahu, a što se tiče kozmetičkih problema, sad osim noža možemo koristiti i razne male injekcije. To ću sve isprobati jednog dana kada budem jako tužna.

Mnogi bivši supružnici često završe na ratnoj nozi, no ima i onih koji se s bivšim partnerom bolje slažu nakon razvoda nego u braku. Koju stranu vi i vaš bivši suprug Tvrtko Jurić zauzimate?

– S Tvrtkom nikad nisam bila na ratnoj nozi. Zbog Roze smo se suzdržali od negativnih naleta i danas nas to povezuje.

Biste li se opet usudili potpisati vjenčani list ili je to priča o kojoj više ne razmišljate?

– Nemam nikakav stav o tome.

Kakav je vaš sadašnji ljubavni status?

– Biti ili ne biti, to je pitanje.

USUSRET VELIKOM KATOLIČKOM BLAGDANU

Simona Mijoković: 'Djed Božićnjak' sotonsko je djelo, a svoju djecu ne darujem na dan Božića

- Moja djeca ne vjeruju u postojanje "Djeda Božićnjaka". To je sotonsko djelo i sigurno znam da svoj život, roditeljstvo i odgoj želim graditi na stijeni Isusa. Ta stijena neće se nikada srušiti. A kada je nešto sagrađeno na pijesku, na lažima, kad tad će se srušiti. Moja djeca znaju da je "Djed Božićnjak" lažac i da ne postoji. On je čak i kradljivac, uzima sve ono što Božić uistinu jest, rođenje Isusa Krista. Uzima kroz nametnutu kupovinu, a što je lažni privid sreće - istaknula je za Večernji list Simona Mijoković.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 33

US
USA
10:40 01.03.2014.

Sad sam tek primjetio da je tu i poznati ljubitelj svega hrvatskog Oliver F. pa onda uopce nije cudo sto ova prica. Da ti likovi slucajno zive u USA i da su ovako domoljubni kao ovo dvoje, ne bi snimili ni jedan film niti radili u kazalistu. Samo Hrvati perverzno mogu trpiti ovakve prikaze.

K7
Kiki 7
09:52 01.03.2014.

Danas stvarno svatko može o svačemu laprdat.

US
USA
10:12 01.03.2014.

Zivim u jednom od najkozmopolitskijih gradova San Franciscu i mogu reci da je multikulturalnost liberalna utopija, koja postoji samo da bi ta intelektualna skupina imala o cemu razglabati na svojim socijalnim kruzocima. Ljude razlikujem i druzim se sa njima prema tome da li su dobri ili losi ili da li mi intelektualno odgovaraju, a njihovo etnicko porijeklo mi malo znaci. Naravno govorim iz pozicije bogatijeg stanovnika, pa su mi i takvi prijatelji jer okruzenje ne mogu mijenjati, a njihovo etnicko porijeklo malo znaci jer smo svi amerikanizirani. A sto reci o gdjici. Violic osim da nikad nisam procitao nista normalno , a da je izaslo iz njenih usta. Govoriti o Hrvatima da su degenerici jer nisu etnicki izmjesani moze samo osoba koja nije zivjela u etnicki izmjesanom drustvu, vec odrasla u Rijeci, koja na njenu srecu nije osjetila ratna razaranja. Da su braca Srbi imali crtu na Grobniku i castili ih svakodnevno sa porcijom granata, zanimalo bi me sto bi veliki primorsko-istarski multikulturalci pricali.