'Mi smo izolirani otok u BiH. Živimo bolje od ovih u Federaciji i Republici Srpskoj'

Kada ih se pita kako žive, oni baš i ne kukaju. Plaće su, složit će se, niske, dosta je nezaposlenih, ali još uvijek im je bolje, uvjeravaju nas, nego u drugim gradovima BiH. Dok su u ostatku države nedavni izbori raspirili međuetničke strasti, pa čak izazvali i val prosvjeda, oni žive i rade jedni uz druge, kao da ih se sve to uopće ne tiče. Ne pune ni novine pričama o sukobima Hrvata, Bošnjaka i Srba jer toga kod njih, tvrde sva tri naroda, odavno nema. Ukratko, svijet su za sebe. Dobrodošli u Brčko Distrikt!

Kraj je to koji se prostire na 493 četvorna kilometra posavske doline, koja seže od rijeke Save do obronaka Majevice. Broji 83.000 stanovnika, što je 4000 manje nego 1991. Etnički je sastav sličan prijeratnome, s time da je ipak više Srba, a manje Hrvata. Dom je to za više od 35.000 Bošnjaka, 29.000 Srba te 17.000 Hrvata, prema popisu iz 2013. Brčko Distrikt nastao je po američkome administrativnom modelu kako bi se preskočila i posljednja prepreka za potpisivanje Daytonskog sporazuma i okončanje rata.

– Volimo biti jedinstveni, svaki bi grad želio da ga zovu distriktom, iako nitko ne zna što to znači, ali nije ni važno, fora je – smješka se Jasmin Jašarević, generalni menadžer brčanskog Proni centra za omladinski razvoj.

– Zaista smo drukčiji od svih ostalih u BiH. Obraćamo pozornost na to da se zadovolje potrebe svih narodnosti, u tom smo pogledu oprezni, naučili smo živjeti jedni pokraj drugih i to je ta velika razlika. Razmišljamo praktično, a ne ideološki – nastavlja on.

Tea Ružić, baš kao i Jasmin, slika je nove, mlade generacije koja se optimizmom, ali i svim silama bori za svjetliju budućnost.

– Rođena sam nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, nisam bila dio rata, ne poznajem ga i ne želim ga poznavati. Želim znati što se dogodilo, ali ne i cijeli život vući repove koje vuku stariji. Vjerujem da možemo napraviti promjene, a Brčko je svakako idealan primjer suživota. Problema ima, naravno, ali mladi ovdje itekako znaju živjeti, zabavljati se, slaviti zajedno i poštovati se, prije svega – kaže Tea.

Njoj su 22 godine, apsolventica je na Fakultetu političkih znanosti, na smjeru Međunarodni odnosi i diplomacija, dopredsjednica je mladeži HDZ-a za Brčko Distrikt i članica tamošnjeg Vijeća mladih. Upravo postizborne situacije, kakve se odigravaju posljednjih dana, motiviraju je, ističe, da se uključi u politiku.

– Svjedočimo nelegitimnosti, hrvatski je narod s više od 80 posto ignoriran. Još mi je veći motiv da ostanem, a ne da se svađam s nekim, želim da počnemo raditi, sva tri naroda. Živjeli smo nekada zajedno, možemo sigurno i u budućnosti – objašnjava Tea.

Brčko Distrikt “rođen” je 2000. Kraj rata to je područje dočekalo s tri razdvojena politička aranžmana. Statusno se rješenje nije naziralo.

– Srbima je bio problem što bi ovaj teritorij prekidao kontinuitet Republike Srpske, koja u Daytonu dobiva međunarodnu satisfakciju. Federacija pak nije imala izlaz na sjever. Srbi su, dakle, imali argumente da se Brčko priključi Republici Srpskoj, a Hrvati i Bošnjaci da pripadne Federaciji. Malo je nedostajalo da se Daytonski sporazum ni ne postigne. Predloženo je, stoga, da se to područje izdvoji, kako bi se zaustavio rat – podsjeća dogradonačelnik Anto Domić iz redova HDZ-a.

I tako su postali jedinica lokalne samouprave, pod suverenitetom države, kondominij dva entiteta. Imaju atribute mjesne zajednice, ali i države. Na čelu je izvršne vlasti gradonačelnik, aktualni je Siniša Milić, a u skupštini je 31 zastupnik iz, trenutačno, čak 11 političkih opcija. Gradonačelnik Brčkog može pomilovati osobe osuđene na sudu u Distriktu, pa tako ima i karakteristike predsjednika. Uz vlastiti sud, ustrojili su i tužiteljstvo i policiju. Na izborima građani Federacije i Republike Srpske biraju na četiri razine, a u Brčko Distriktu – na sedam. Zbog kompliciranosti sustava, nije lako, kažu političari, ni sastaviti biračke odbore koji će zaista znati svoj posao.

– Teritorijalno je BiH podijeljena na 51 posto Federacije i 49 posto Republike Srpske. Brčko zauzima 1 posto, a kad bismo smatrali taj prostor izdvojenim, onda bi BiH imala 101 posto teritorija, što je nemoguće. Ovo je područje, onda, zajedničko vlasništvo oba entiteta, tako da nema granice što je Federacija, a što RS. Kondominij čine stanovnici distrikta – upućuje nas Domić.

Kockaste kravate

Američki supervizor stigao je u Brčko već 1996. i tada počinje izglađivanje odnosa triju naroda. Daytonskim sporazumom uspostavljena su dva entiteta, Federacija BiH, s deset kantona, i Republika Srpska. Brčko je bilo izuzeto od svega toga i sve do 1999. status mu je bio nepoznanica.

Supervizor Amerikanac upravljao je gradom i njegova je riječ bila zadnja, sve do 2012., kada je zamrznuo svoj status.

– Lokalna je vlada radila, ali za sve je morala pitati Amerikance i to je kod stanovnika stvaralo osjećaj sigurnosti: tu je bila američka vojna baza, helikopteri, transporteri, vojna policija, supervizori, tko ne sluša, pošalju ga kući. Nisu se primjenjivale demokratske metode, da jesu, Brčko sigurno ne bi uspjelo – stava je on.

Čim se kroči u ured Ante Domića, u reprezentativnoj vijećnici iz 1892. i austrougarskog doba, u oči “bode” šalica s koje se smiješe – Siniša Milić s hrvatskim šeširom na glavi, Domić s bošnjačkom kapom te bošnjački im kolega sa šubarom. Dobili su je sva trojica na poklon, iz šale. Pogled privlači i njegova crvena kravata, s crvenim i bijelim kockicama.

– Sve su mi kravate takve. Zovu me kockasti – smije se on, a uto mu glasno zazvoni mobitel i zaori iz njega “Najlakše je kad pitaju me koliko i kako ja nju volim jako...”.

Prošetamo li se središtem grada, nabasat ćemo na tri spomenika, posvećena trima vojskama, gotovo nadomak jedan drugome. No, oko spomenika civilnim žrtvama rata ipak se nikada nisu uspjeli dogovoriti...

Najteže je, kažu nam, bilo integrirati sustav obrazovanja, no i u tome su uspjeli. Hrvati, Srbi i Bošnjaci sjede u istim učionicama, a svatko ima pravo da mu se na materinskom jeziku objasni ono što ne zna. Osnovnoškolcima su udžbenici besplatni.

U kafićima Brčaci piju pivo za istim šankom, bez obzira na nacionalnost, iako ima lokala u kojima dominiraju jedni, drugi ili treći. Iz zvučnika se u lokalima može čuti čak i Thompsonov glas, “ali ne i Čavoglave”.

– Zajedno učimo, studiramo, jedni drugima pomažemo, zabavljamo se. Kada su lokalni izbori, osjete se tenzije, pa možda i male prepirke, ali nije to ni približno izraženo kao u Federaciji ili Republici Srpskoj – kaže nam Tea Ružić.

Kada je osnovan, Brčko Distrikt puno je obećavao, pa tako i veće plaće. Međunarodna je zajednica odredila da svi prihodi ostvareni u Brčkom tamo i ostaju. Na samoj su granici s Hrvatskom pa im ostaju i carine i akcize. Prosječna je plaća tada bila dvostruko viša nego u Republici Srpskoj i 40 posto viša od one u Federaciji. Približili su se s vremenom, dakle, plaćama u ta dva entiteta. Prosječna je plaća danas 830 konvertibilnih maraka, a mirovina oko 350, iako velik broj umirovljenika živi od minimalnih 200 maraka. Dva su mirovinska fonda – Republike Srpske i Federacije, a mirovine nisu iste. Gradonačelnik je 2000. zarađivao 4000 konvertibilnih maraka, na račun mu danas sjeda 600 manje. Nezaposlenih je oko 11.000, no poduzetnici će se požaliti da je teško naći radnike.

Suočavaju se, zbog svega, “s invazijom na Njemačku”. Odlaze podjednako i Srbi, i Bošnjaci, i Hrvati, jedino što se potonjima jednostavnije iseliti jer imaju hrvatske putovnice, dok ostali moraju pribaviti vize.

– Građani koji odlaze ovaj prostor prestaju voljeti, prestaju biti zainteresirani za događaje u njemu. Možda je to tako zbog neuređenosti i nedefiniranosti BiH, koja se veže i za radikalne pokrete, koji su ostali i nakon rata i kod dijela ljudi stvaraju osjećaj besperspektivnosti – rezimira dogradonačelnik Domić.

Bojana Trebić ljetos se pak vratila u Brčko nakon što je dvije godine kruh zarađivala u Švedskoj, u domu za umirovljenike.

– Ne bih više nikamo otišla, popodnevnih šetnji i kava tamo nema, samo rad i pidžama. Jest da je dobar novac, ali nije sve u tome – kaže Bojana, koju smo zatekli u šetnji s prijateljicom. Kozmetička je tehničarka po struci, otvorila je salon i zadovoljna je. Među klijentima, naravno, ima pripadnika svih triju nacionalnosti.

– Plaće uvijek mogu biti veće. Oni koji rade u državnim službama, situirani su, dok je zaposlenima kod privatnika jednako kao i drugima bilo gdje u BiH – dodaje.

Tea Ružić i Jasmin Jašarević ne razmišljaju o selidbi u inozemstvo.

– Sve što u životu želimo, ovisi o tome koliko to želimo. Ne moramo biti ni u političkoj opciji, dovoljno je da se za to svesrdno borimo. Nisam kći funkcionara, a sve što imam u životu, a imam jako puno, sama sam sebi priskrbila – ponosna je Tea.

– Živi se kako sebi čovjek napravi, kao i svugdje. Možda smo se svi zasitili kuknjave, možda je i vrijeme da se prestane kukati. Dosta sam optimističan, znam kako se živjelo prije 22 godine, kada je rat stao, i kako se živi sada, jednostavno se mora vidjeti napredak. Sagrađene su zgrade, ceste, građani se zapošljavaju, žene udaju, prave se djeca... Nisam protiv odlazaka, i ja bih volio otići u Washington, Bruxelles, možda i Tokio, ali i vratiti se – razmišlja Jasmin.

Kao čelnika organizacije za rad s mladima brine ga pak što dosta njih “ne zna što želi od života, izgubljeni su u tranziciji”.

Dok se šećemo uz Savu, pogled puca na veliki mural – jedan uz drugoga smiješe se s njega glumci Pavle Vuisić, Mustafa Nadarević i Boris Dvornik. Najljepša je to poruka koju žele poslati mladi Brčaci. Autori su aktivisti iz District teama i EsGerile.

– Nismo mogli dobiti dozvolu za crtanje, a kako je zid bio sav prljav i pljesniv, strugali smo ga žlicama i vilicama i tako izradili glumce. Trebala su nam dva dana. Poruka je to suživota, povjerenja i mira – pokazuje nam zadovoljno Dejan Rađen, inače član Pronija.

Dejana, Jasmina i kolegicu im Adinu Halilović poznavali smo tek 15 minuta kada su nas odveli do murala i – na ručak.

– Ne možete otići iz Brčkog gladni i da ne probate najbolje meso u gradu... – rekli su i posjeli nas u lokal uz Savu. To je Bosna kakvu pamtimo... Naši su sugovornici entuzijastični, zanima ih tehnologija, ostavljaju nam dojam kao da se razumiju doslovce u sve što bismo se sjetili pitati.

– Bude političkih kriza, ali ne traju dugo. Sukobi se u Brčkom znaju riješiti pričom, dogovorom – govori nam Jasmin.

O svemu se moraju dogovorit

Na pitanje kako ocjenjuje sustav Brčko Distrikta, Tea Ružić odgovorila je da je “u situaciji u kakvoj je BiH to najbolji mogući model”.

– Živimo jedni pokraj drugih i nismo si konkurencija. No, u Brčkome je jako teško donositi političke odluke jer od 31 zastupnika 19 ih treba za većinu. I to je muka, dogovaramo se po nacionalnom, političkom, ponekad i personalnom ključu – navodi Anto Domić. Težina odlučivanja ima svoju cijenu – trpi, primjerice, jedna škola jer se vlast ne može dogovoriti oko lokacije za njezinu izgradnju.

– Kod nas nema kao kod Milana Bandića, da lupi šakom o stol, mi se moramo dogovoriti, inače neće proći! Nije to bratstvo i jedinstvo, ali surađujemo – slikovito će on.

Proračun im je 240 milijuna maraka, ili oko 120 milijuna eura. No, sami financiraju, objašnjava nam gradonačelnik Milić, i prosvjetu, policiju, zdravstvo.

– Organizacija Distrikta prilično je komplicirana. Jedina smo izrazito multietnička sredina u BiH, a to podrazumijeva i potrebu usuglašavanja oko svih rješenja, što je ponekad spor proces. Ali generalno, u Brčkom se ipak bolje živi. Bilo je ispočetka dosta međunarodne podrške, sada je ima manje, sve više postajemo ono što i druge sredine u BiH, moramo se okrenuti sami sebi. Odnosi su između “običnih” građana bolji nego što su to možda nekada odnosi između njihovih predstavnika vlasti, jer mi nekada zanemarujemo opravdane interese svih građana, a pokrivamo se nacionalnim i ideološkim razlozima. Još uvijek smo postkonfliktno društvo, ali nema incidenata. Da je moglo bolje, jest, ali i dalje smo bolji dio BiH – stava je gradonačelnik Milić. Rodiljska naknada nezaposlenim majkama iznosila je, navodi on, 200 maraka i isplaćivala se samo za prva tri mjeseca, a sada je to 416 maraka, i “sjeda” im na račun godinu dana.

I da, u Brčkom je službena valuta konvertibilna marka, ali da ne bi izgubili kupce i goste, trgovci i ugostitelji uzimaju i kune, i eure i srbijanske dinare.

Pogledajte video o vojnom avionu F-35:

Video: VLm Pogledajte video o vojnom avionu F-35: