XXXL i Ličanin. Ličanin je, dakako, najveći nakurnjak. Najveći broj, najduži, je l’... Manda (83), Božica (81) i Anka (72) pletu ih godinama tu u Ličkom Petrovu Selu. Zima stiže, sve je hladnije, a vuneni nakurnjaci postaju tražena roba. Ljeti za njih, ionako, nitko ne pita. Sad je pravi trenutak...
– Samo pletemo Ličane. Ove druge veličine nitko drugi i ne traži. Kad vide ove manje nakurnjake, naši tu kažu: “To je za me malo...”
Zašto je Ličanin najveći broj?
– A zašto, pa ne trebamo sve reći, neka mašta malo radi – kažu bakice i smiju se.
Njihove nakurnjake imaju redom Stipe Mesić, Ivo Josipović, Ivo Sanader, Petar Čobanković...
– Stare smo. Bolesne. Udovice... A tu, u udruzi Tara, gdje izrađujemo nakurnjake, tu je društvo. Sastanemo se, pletemo, radimo. Ma tu je milina – kaže Božica Leka (81).
Anka Prica, zvana Olga, (72) dodaje: – U kafiću nikad nisam bila! Nikad! Znate, neki ponore kad su mladi, a mi bismo mogle sad. U godinama. Možda se ostavimo pletenja nakurnjaka i krenemo po birtijama. Nikad ne znaš s nama! Veselo je ovdje, u staroj kući, gdje se griju na drva.
S njima i Sonja Leka (55), njih su četiri ekipa.
– Kod mene je danas za ručak bio grah – govori Božica.
S kobasicom?
– Ne... Posni grah. Moram držati liniju! – govori gospođa sa smeđom maramom.
Kad idete na spavanje?
– Nema spavanja prije ponoći.
Sapunice?
– Gledamo tursku “Zakletvu”.
Je l’ napeto?
– A kako kad... Nekad je, nekad nije – kaže Božica.
U društvu nema – Mande Luketić (83).
Gdje je?
– A negdje je po selu. Naša Manda nikad kod doktora nije bila. Nepismena je. Nikad nije tabletu popila u životu. Nikad nije imala zdravstvenu iskaznicu, a nikad nije ni vadila krv. Svako jutro počinje s čašicom rakije! Jedini lijek koji Manda uzima je – čaj po peršina. Domaći...
Kako to da je bez liječnika?
– Čvrsta je! Iako, nikad nije imala ni muža ni djece, možda je zato tako puna snage – smiju se. Sjedimo s bakama u sobi punoj nakurnjaka, u kući koja je krajem 19. stoljeća bila hotel.
Hotel Đukić. Motao se ovuda i ban Josip Jelačić, kao kapetan obližnjeg Drežnik grada.
Je l’ i Jelačić nosio nakurnjak?
– Ma sto posto! Sigurno. U to vrijeme nije bilo donjeg veša. Nije bilo pamuka, a ako ga je i bilo, bio je skup. I zato su muškarci nosili nakurnjake. Nisu imali gaće! Vuna je najbolji izolator, zimi grije, a ljeti hladi. Stari su ljudi bili praktični, uzimali su što im je pri ruci da bi nešto stvorili. U kućama nije bilo pamuka, a vune je bilo na dvorištu koliko srce želi. Prije sto godina svatko je nosio nakurnjak, danas je to tek suvenir – kaže Sonja Leka pa dodaje: – Nakurnjaci su se koristili i kao kontracepcija. Jer, sjeme se ugrije.
Zašto baš radite nakurnjake, a ne čarape, veste, kape?
– Originalno je. Fora. Malo smo se na početku sramile, ali više ne!
Koliko treba da izradite jedan?
– Iskusnoj pletilji treba pet sati.
A neiskusnoj?
– A njoj duže, ha ha... Mlada je nekad u miraz, odnosno dotu, na vrh škrinje stavljala – nakurnjak. Posteljina, čipka, platno, pokrivači i – nakurnjak!
Pa kako je znala pogoditi veličinu za budućeg supruga?
– E, to i je problem. Prvo se u izvidnicu slale starije žene. Mame, bake, tete, strine... Da procijene, onako od oka. Ako one nisu uspjele, onda bi mlada uzela ručni mlinac za kavu kao mjeru. Pa radila po tome...
A ako nije pogodila veličinu?
– O tome se onda šutjelo! Pa tko svoje greške prizna? – smiju se.
Kažu da cijeli svijet ima neku vrstu svojih – nakurnjaka. U Africi su od rogova, negdje od bambusa...
– Svi narodi svijeta štite svoje muškarce, njihovu plodnost. Pa i Henrik VIII. imao je svoj! Za njega su ga radili od kože.
Koliko muškarac može “potrošiti” nakurnjaka u životu?
– Ovisi koliko ih često upotrebljava. Sve ovisi o muškarcu.
Pedeset komada?
– Teško, možda deset.
A uzimaju li se mjere ili to ide onako od oka?
– Nitko se ne usuđuje doći na mjerenje. Prvo, takav bi nakurnjak, izrađen po mjeri, bio i skuplji. Kao i odijela po mjeri. No lako za to. Veći je problem što za uzimanje mjera treba – konzilij. A nas smo tu, uz Sonju, ipak tri babe udovice. Nitko nije imao petlje za mjerenje. Dosad takvog nismo imale, ha ha – tjeraju šalu i dalje bakice iz Ličkog Petrova Sela.
Svaka priča ovdje okrene se na šalu.
– Kad smo počele plesti, prije 16 godina, bio je cirkus. Mnoge su se žene sramile. Nisu htjele ni čuti za nakurnjake. Rekle bi: “Ma daj, što ti je?” Gledale smo malo televiziju i vidjele da to nije tolika sramota. I krenule. Složile priču, dizajnirale kutije i počele plesti. Neke su žene tu iz sela plele doma, no kad bi muž ušao u kuću, brzo bi sakrile nakurnjak. Nisu htjele da mužu bude neugodno, da kaže: “Čuj, moja žena radi nakurnjake”.
U Ličkom Petrovu Selu, na samoj granici s Bihaćem, u neposrednoj blizini napuštenog vojnog aerodroma Željava, i susjedi su im živopisni.
– Imamo susjede koji se prezivaju Nakarada i Kuga. U Korenici su prezimena Zaklan i Nedoklan. Evo, baš je Večernji list imao reportažu još u bivšoj državi u kojoj je naslov bio “Sastali se Zaklan i Nedoklan”.
Zašto takva prezimena?
– Iz štosa. Pa mi Ličani stalno se šalimo. I naši stari radili su isto. Kad su u doba Austro-Ugarske popisivali stanovništvo, onda su ovi iz štosa rekli da se prezivaju Nakarada ili Kuga. I tako je ostalo... Imali smo i jednog koji si je sam dao nadimak Stoka.
Sam sebi?
– Da... Rekao je “radim kao stoka pa ću se tako zvati” – govore.
Kako su reagirali predsjednici kad su primali nakurnjake kao poklon od udruge Tara?
– Bili su kul. Mesića smo sreli na jednom sajmu u Vrhovinama, imali smo kapitalce i minimalce. Protrljao je ruke, pokazao na ove manje i rekao: “Taj nije za mene”. Josipoviću smo nosile na Pantovčak pa mu rekle da ćemo ga, ako ga potroši, reciklirati, da ga ne baca. Vratio se za nekoliko godina k nama i čim je izašao iz auta, rekao je: “Imam nešto za reciklažu”. Ma svima je to simpatično.
Što dalje? Kakav je plan za danas?
– Idemo kući! Što ćete raditi? – Ja imam Instagram. Facebook... Tu nema signala za televiziju, samo za BiH – kaže Anka (72).
Imate Instagram-profil? – Pa naravno!
Uzeo je zato što je on najveći k. u ovoj državi.