Kako to mislite da ne postoje bankomati i da dolari koje želim promijeniti moraju biti netaknuti i nikad presavinuti?! – pitao sam tetu za šalterom državne mjenjačnice na aerodromu u Yangonu. Teta mi nije dala odgovor i nije mi htjela promijeniti novčanicu od 5 dolara jer je imala flekicu od kemijske olovke.
Nakon što je ugledala suzu u mom oku prišapnula mi je da promijenim novac na \"crno\" na tržnici Bogyoke. Sutradan sam uletio na spomenutu tržnicu, a ono ludilo. Svaki štand s nakitom ujedno je i ilegalna mjenjačnica i nitko se živ nije zamarao time osim mene. Tečaj je bio 30% bolji od službenog i sve bi to bilo super da se barem oni nisu zamarali izgledom mojih dolara.
Ako osmijeh Benjamina Franklina na novčanici od 100 dolara nije bio savršen, takvu novčanicu nisu mi htjeli promijeniti. Mislio sam da me zezaju jer sam stranac i još k tome odjeven u longi – tradicionalnu suknju koju nose burmanski muškarci, ali su me svi redom odbijali. Nakon dva sata neuspješnih pokušaja kupnje kjatova (burmanske valute) bio sam gladan, nervozan i jadan. Imam 355 dolara u novčaniku (šest prosječnih burmanskih plaća), a ne mogu si kupiti doručak koji košta pola dolara! Koja ironija. Tada sam ugledao još jednog bijelca i otrčao mu se izjadati. Tip je odlazio iz Burme za nekoliko dana i pristao je zamijeniti moje \"prljave\" za svoje skoro djevičanske dolare. Čovjek s iskustvom držao ih u knjizi tako da se ne mogu presavinuti. Objasnio mi je da je prema naredbi generala dopušteno mijenjati samo savršene novčanice i to tiskane poslije 1996. Spomenuti su generali vojna hunta koja vlada zemljom čeličnom šakom od 1962. Krvavo su ugušili sve mirne i oružane pokušaje da ih se makne s vlasti. Zbog njih je Burma izolirana od ostatka svijeta pa tako i njihov bankarski sustav te stoga bankomati ne postoje. Nije neki početak jer upravo sam skužio da ne postoji šansa da ću u idućih mjesec dana pribaviti još novca osim onih 355 dolara koje sam donio sa sobom. Dakle, morat ću malo smršavjeti, stopirati i snalaziti se za smještaj.
Može se samo avionom
Ideja o jeftinom ili besplatnom smještaju rasplinula se te večeri kada su mi rekli da stranci smiju odsjedati samo u skupim hostelima koji imaju posebnu dozvolu. U Burmu se može doći samo avionom jer su svi cestovni granični prijelazi zatvoreni za strance. To je najlakši način kontrole pristiglih stranaca, pogotovo ako spavaju samo u određenim hotelima. Svaki drugi oblik smještaja je ilegalan i kažnjiv za domaćina i za gosta. Riječ kazna podsjetila me da mi viza istječe prije mog leta za Bangladeš pa ću biti ilegalno u zemlji zadnjih nekoliko dana.
E pa ovi mi generali lagano idu na živce, vjerojatno ne samo meni. Ipak je zemlja pod embargom. Da ne mislite da ova priča nema sretan završetak, od tog trenutka nadalje doživio sam samo divne i nezaboravne trenutke te se zaljubio u Burmu i Burmance. Unatoč vladavini vojne hunte Burma je domovina nevjerojatno srdačnih, neiskvarenih i pristupačnih ljudi. Turisti su ovdje rijetka vrsta koju uvijek nasmijani Burmanci fotografiraju i tretiraju poput filmskih zvijezda. Gdje god da sam se pojavio, osjećao sam se super sigurno i dobrodošlo. Često bi me lokalci oboružani osmijesima znali znatiželjno pratiti. Kada bih zastao, stali bi i oni na sigurnoj udaljenosti i nasmijali mi se. Najhrabriji bi mi ponekad prišli, primili me za ruku i uvukli u svoju kuću.
Unutra bi svi vrištali i smijali se kao da sam u najmanju ruku Vlado Kalember ili Brad Pitt. Razlog je histeriji ipak bilo to što nikad nisu vidjeli bijelca. Podijelili bi dom i ono malo hrane što imaju s potpunim neznancem, a komunicirali bi rukama i nogama. U nekim budističkim hramovima i sirotištima dobio sam dozvolu od lokalnih vlasti da prespavam. Tamo bih učio redovnike i klince engleski, a oni mene burmanski. Svi su mi odreda govorili da sanjaju dan kada će čelnica oporbe Aung San, koja je trenutačno u kućnom pritvoru, preuzeti vlast. Jedina potencijalno zeznuta situacija bila je kada sam ustopirao kombi blizu granice s Tajlandom. Nakon nekoliko sati vožnje pao je mrak i meni na pamet par činjenica.
Nalazim se na jugu koji slovi kao opasan jer su se tu donedavno vodile opake borbe za samostalnost i kontrolu nad švercom robe i opijuma. Nikome nisam rekao gdje sam. Sa sobom imam sav novac jer ga nemam gdje ostaviti i putovnicu koja na crnom tržištu vrijedi jaaako puno. Mogao bih samo tako nestati jer sam ustopirao krivu ekipu, a lokalni bus koštao bi me dva dolara, bedak.
Oko ponoći smo negdje stali, dečki su mi pokazali da ostanem u kombiju, a vozač je odšetao. Dok sam si gruntao kako da im na svom krnjem burmanskom objasnim da mi ostave barem jedan bubreg i putovnicu, vozač se vratio s nekim dečkom. Sve u svemu momci nemaju pojma kamo ja to idem, ali su me pokupili jer sam stranac pa da se malo podružimo iako nisu znali ni riječ engleskog. Bili su šverceri koji daju carinicima 15% vrijednosti prošvercane robe i sada bi bilo bolje da ih napustim jer moraju dalje. Dečko mi je pomogao naći motorista koji me odvezao u željeni Mawlamyine za samo dolar. Nakon toga nisam stopirao godinu dana, sve do Irana i Iraka, ali to je neka druga priča.
Idiličan susret s policijom Toliko omraženu vojsku i policiju susreo sam nekoliko puta i moja iskustva bila su više nego idilična. Bio sam na krovu kombija budući da je karta za krov puno jeftinija od one za unutrašnjost vozila. U jednom trenutku prolazili smo uz policijsku patrolu koja je rezolutno zaustavila kombi. Nisam kužio što govore vozaču, ali su pokazivali na mene i dali mi znak da siđem sa krova. Umjesto deportacije dušebrižni policajci doplatili su moju kartu i posjeli me uz vozača na najskuplje mjesto u kombiju. Problem riješen, nespretni stranac spašen od potencijalnog pada s krova.
Drugi susret bio je kada su na aerodromu shvatili da mi je viza istekla prije tri dana. Odveli su me u sobu dvojici mrkih policajaca. Na stolu su imali veliku crnu knjigu na kojoj je velikim slovima pisalo \"BLACK BOOK\". Unatoč ozbiljnosti situacije nisam se mogao ne nasmijati imenu crne knjige, a i oni su se nasmijali valjda meni. Ohrabren sam im rekao: \"Myanmar (drugo ime za Burmu) mengele lade, caj te Myanmar – mijanmarske cure su lijepe, volim Mijanmar\". Problem s vizom bio je riješen, čak su me se ti ozbiljni stričeki sjetili godinu dana poslije kada sam zbog istog razloga opet završio kod njih.