Kolumna

Mijenjaju li se nakon sukoba odnosi u SDP-u i prema njemu

Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Mijenjaju li se nakon sukoba odnosi u SDP-u i prema njemu
04.06.2014.
u 12:00
Bez starih kadrova Linića i riječkih esdepeovaca mladi lav Milanović vjerojatno ne bi ni postao predsjednik SDP-a
Pogledaj originalni članak

Poslije dugotrajnog sukoba premijera Zorana Milanovića i bivšega ministra financija Slavka Linića, ne samo da će se promijeniti odnosi u SDP-u nego će se možda promijeniti i odnos javnosti prema toj stranci. Svađe i napetosti u SDP-u vjerojatno će utjecati i na to kako će puk doživljavati tu stranku. Stranačkim simpatizerima, kojima je SDP blizak, stranačka gloženja mogu biti uzrok političkog odmaka, no to možda neće biti i dugotrajno raspoloženje. Ta ih stranačka sukobljavanja, moguće je, neće udaljiti od SDP-a, ali ih mogu pokolebati u vjeri prema vodstvu stranke i države. Ispitivanja pučkoga mišljenja i stalni pad SDP-ova rejtinga to uostalom i pokazuju. U bipolarnoj hrvatskoj politici i njoj sukladnoj političkoj svijesti SDP nije samo politički zagovornik nominalne socijaldemokracije. Također je i simbol svjetonazorskog nagnuća koje gotovo po tradicionalnoj samorazumljivosti podupire taj pol hrvatske politike. Nasuprot tome su oni koji pokazuju ne samo opreku i otpor nego i averziju prema toj političkoj opciji. Naime, smatraju je “nastavkom komunizma”. Kao što prve nikakvi sukobi neće u bitnome udaljiti od SDP-a, tako ni druge nikakva obećanja neće približiti SDP-u.

Bez obzira na to koliko Zoran Milanović i Slavko Linić bili SDP-ove stranačke prznice, oni su ujedno i posjednici nekog stranačkog i političkog statusa. Milanović je kao predsjednik stranke već naslijeđenom tradicijom “demokratskog centralizma” predodređen za nespornoga stranačkog predvodnika. Kada se tako statusno određena funkcija spoji s karakternom osobinom, tj. osionošću, onda imamo tipično milanovićevski način vođenja stranke i države. Svojedobno je Milanović došao na čelno mjesto SDP-a kao predstavnik stranačkih mladih lavova u kojega su bila projicirana nerealna stranačka očekivanja. U njemu su vidjeli ono što su htjeli, a ne što je on zaista bio. Ipak, uspio je uz potporu starih kadrova predvođenih Linićem. Taj se stari riječki komunistički kadar nikada nije doimao kao socijaldemokratski. Milanović se, pak, samo doimao.

Bez Linića i riječkih esdepeovaca Milanović vjerojatno ne bi ni postao predsjednikom SDP-a. Utoliko je Linićeva ljutnja na Milanovića i razumljiva. Koliko je u sukobu Milanovića i Linića principijelnosti i načela, najbolje je vidljivo po tome što su obojica o sadašnjim “koncepcijskim razilaženjima” počela javnu prepirku tek kad je politička idila među njima pukla. Dok je trajala, trajalo je i SDP-ovo “pobratimstvo lica u svemiru”.

Floskulu o SDP-u kao o stranci koja “njeguje i promovira socijaldemokratske vrijednosti” više nitko u stranačkome vodstvu i ne spominje. Paradoksalno je da je prije u SDP-u bilo više težnji prema socijaldemokraciji nego sada. Ovo danas više sliči na neokomunizam nego na socijaldemokraciju. Poslije prvih slobodnih izbora, Ivica Račan i reformski dio nekadašnjega Saveza komunista Hrvatske odlučili su promijeniti ne samo ime partije nego i njezinu ideologiju. Odlučili su prevesti partiju u stranku, Jugoslaviju zamijeniti Hrvatskom, a komunizam socijaldemokracijom. Nakon pet-šest godina, činilo se da su postavili temelje socijaldemokracije. Tada su u toj novoj stranci nekadašnjih reformiranih komunista važnima bili sam Ivica Račan, Zdravko Tomac, Snježana Biga-Friganović, Antun Vujić, Željka Antunović, Davorko Vidović, Milan Bandić... S njihovim nestajanjem i SDP se mijenjao, ali manje po zamišljenom socijaldemokratskom modelu.

Na prvim slobodnim izborima esdepeovci su dobili 26% glasova, nasuprot hadezovskih 42%. SDP se s vremenom pretvara u stranku koja samu sebe počinje promovirati u nešto sasvim politički drugačije od HDZ-a. Kasnije stranka postaje svojevrsni simbol takvoga mišljenja. Na širenju takvoga stava i njegovome prihvaćanju, SDP i njegova koalicija su i dobili posljednje parlamentarne izbore. Umjesto socijaldemokratskih načela, predsjednik SDP-a, ujedno i premijer, odustao je od bilo kakve socijaldemokracije. Kada se stranka ne bi takvom nazivala, onda bi se po njezinome svađalačkom i pogrešnom načinu vođenja države moglo zaključiti da sigurno nije ni socijalna, a ponekad ni demokratska.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 8

EB
eto_bas_zato
13:01 04.06.2014.

Građanima je dosta nesposobnih i slučajnih ministara, vrijeme je da odu

Avatar CorleoneMichael
CorleoneMichael
13:11 04.06.2014.

Najbitniji je odnos građana prema SDP-u, a to su jasno pokazali na nedavnim izborima...

SL
_Slavonac_
12:45 04.06.2014.

Zoki je izgubio potporu velikog broja SDPovaca. Sukob sa Linićem skupo će ga koštati.