Komunalni otpad jedna je od rijetkih stvari u kojima se vječni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić slabo snalazi. Grad zatrpan puca, a Bandić, tako svemoguć u drugim stvarima, ovdje jedva nalazi rješenja i taj posao obavlja ispodprosječno. Za razliku od komunalnog, Bandić pokazuje sasvim drugo lice i puno veću moć u zbrinjavanju političkog otpada nastalog na hrvatskoj političkoj sceni. Njegova inovativnost dolazi ovdje do punog izražaja, a u metodama reciklaže pionir je u primjeni novih tehnologija. Bandić je 2016. na parlamentarne izbore krenuo sa svojom listom, no osvojio je tek 76 tisuća glasova, jedva dovoljno za nategnuta dva saborska mandata.
Mnogi su tada protumačili njegov izborni neuspjeh kao početak njegove političke zime i najavu skorog političkog umirovljenja. No, sada vidimo, bilo je to pogrešno. Samo dvije godine poslije, ako se potvrdi vijest da je i negdašnja SDP-ova primadona Milanka Opačić također u prijelaznom roku u Bandićev saborski klub, njegovo će zastupničko jato narasti na respektabilnih 12 zastupnika. Možemo samo pretpostavljati kojom je magijom taj hrvatski politički Merlin uspio dovabiti tolike zastupnike. No, kažu da je u traženju kompleksnih odgovora najbolje potražiti onaj najjednostavniji – pa zaključiti da osoba koja nadzire godišnji proračun od 9 milijardi kuna posjeduje i mnogo političkog šarma. Bandić je dobar psiholog pa je vjerojatno pri vabljenju svakom zastupniku pristupio pojedinačno, točno znajući kako će doći do njihovih duša.
Ima nešto genijalnoga u tom Bandićevu pothvatu. Na svoju stranu privukao je notornog pragmatika Radimira Čačića, potom Kažimira Vardu, koji je ušao na penzionerskoj listi. Pa je u maniri rasnog lovca shvatio narastajuću političku moć manjinskih zastupnika u Hrvatskom saboru, pa su mu se u klubu obreli Robert Jankovics, zastupnik mađarske manjine, Vladimir Bilek, zastupnik slovačke, Veljko Kajtazi, zastupnik Roma, i Ermina Lekaj Prljaskaj, zastupnica albanske manjine. U njegov saborski ekspres ukrcao se i petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović, poduzetnik Ivica Mišić, prebjeg iz SDP-a Zdravko Ronko te bjegunka iz HNS-a Marija Puh.
Članom njegova kluba smatra se i Željko Lacković iz Đurđevca. Pola tog politički čudnog sastava čine zastupnici koji su na neki način politički otpadnici i “preletači”. Zanimljivo je i da se svi oni, izuzev Mišića, mogu svrstati u zastupnike lijevog političkog svjetonazora. Što je činjenica koja nikako ne doprinosi dosad važećoj predrasudi da su ljevičari kao političari čvršći, lojalniji i nabijeni etikom, nepokolebljivi, stupovi demokratskog društva. Kako bilo, Bandić je ostvario pravo političko čudo, jer je kao već politički prekriženi čovjek preko noći postao glavni politički saveznik i stabilizator Vlade Andreja Plenkovića. Budući da je slogan Bandićeve predizborne koalicije bio “Za premijera”, satiričari bi u tome našli i dokaz njegove vjerodostojnosti, ako ćemo shvatiti da se to “Za premijera” nije odnosilo na njega, nego je značilo da će Bandić raditi i pokrivati svakog premijera, kao što se sada događa.
No, za ovakav razvoj situacije Bandić je zapravo najmanje kriv. On je ovdje jednostavno u poziciji političkog piljara na zagrebačkom Dolcu, odnosno u Saboru, gdje se u podne počinje izvikivati “navali narode, još malo pa nestalo”. U situaciji gdje je aktualni premijer popularniji, odnosno manje nepopularan od šefa oporbe Bernardića, jasno je da oni s ljevice užurbano kreću spašavati glave. Pa su smiraj našli kod Bandića, koji je, premda blizak i desnici, konzervativcima i Crkvi – ipak ljevičar. Za ovu situaciju također nije kriv ni Plenković, jer je on politički pragmatik jednako verziran kao Bandić pa izgleda kao da su njih dvojica prošla istu školu. Bandiću je pritom do kritika da je njegov pragmatizam neetičan i nemoralan kao do lanjskog snijega, a čini se da je i Plenković sve manje emotivan kad biva izložen sličnim kritikama.
U cijeloj toj naizgled matematički savršenoj operaciji zaboravlja se, naravno, na to da će svi ti političari na ponovni ispit pred birače. Pa se već s priličnom sigurnošću može pretpostaviti da će većina Bandićevih preletača ujedno i završiti svoju političku karijeru te da im je rok trajanja poput onog na robi na policama dućana “Best before”, dakle najbolje upotrijebiti do 2020. Bandić bi, pak, sada mogao i patentirati svoj izum jer se prvi dosjetio da se i od ljudi mogu napraviti dronovi, bespilotni saborski zastupnici. Oni su u Saboru poput vojnih dronova na nebu: imaju određenu autonomiju, mogu izviđati, analizirati, skupljati podatke, odabirati ciljeve, a vatru otvaraju tek kada čovjek operater, ovdje Bandić, pritisne dugme.
Pogledajte video Bandića kako kosi travu
Taj "novinar" koji ovo pise bi morao znati da se kod nas ne govori -dugme- nego - gumb-ili na nekom tehnickom aparatu tipka.