Slavljenje Oluje kao poziv na nacionalno zajedništvo

Da je Marko Perković Thompson ljevičar on bi već odavno bio proglašen najboljim hrvatskim rokerom. Da je malo više ljeviji nego desniji sigurno bi da bi ove godine na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja pjevao na središnjoj proslavi u Kninu. No kako nije, izmješten je u Slunj.

I u Slunju se pojavila ista ikonografija već uobičajena na Thompsonovima koncertima. Nekoliko lica u crnim košuljama i poneko s ustaškom kapom. Sve je pak još začinio sam Thompson s uzvikom “Za dom – spremni!”, kojim počinje njegova megapopularna pjesma “Bojna Čavoglave”. Bilo bi napokon zanimljivo saznati tko su ti pojedinci, čime se bave, koliko su stari i gdje žive te koliko škole imaju. To je za razliku od kompleksnog fenomena Thompson jednostavno tehničko pitanje. Tako bi se ujedno moglo pripomoći i samom razumijevanju fenomena Marko Perković Thompson.

Taj fenomen nije iznikao sam od sebe nego je i za njega mnoštvo razloga, od društvenih, političkih do ratnih. Thompson je nastao zbog nikada riješenih suprotnosti nastalih još u vrijeme Drugoga svjetskoga rata koje još uvijek imaju važnu ulogu. Te podjele utječu i na naša sadašnja razmišljanja. Uopćeno bi se moglo reći da je uz Thompsona konzervativniji i nacionalniji dio Hrvatske. Uz njega su “ognjištari”, a protiv njega su “antifašisti”. Danas su te podjele jako duboke. A nekada je cijelo društvo bila jedna velika općenarodna fronta, svenarodni pokret otpora protiv srpske agresije. Iz toga je pokreta izašao i sam Thompson.

Nakon pojave Čavoglava, Thompsona se pretvara u nacionalni mit. To mitsko obilježje je zadržao i danas. To je vrlo važno u fenomenu Thompson. Njegove ga pristaše obožavaju i zbog tema njegovih pjesama koje najčešće pjeva – o domu, domovini i domoljublju. Vlastima je očito stalo do prestanka jednodimenzionalnog domoljublja. Zato se sada i traže novi obrasci proslave najvažnijeg nacionalnog praznika, u kojem se domoljubna manifestacija neće pretvoriti u estradno-politički dernek. Model kojega je oličavao Thompson očito se već istrošio. Zbog te odluke, vladajuća stranka vjerojatno će izgubiti i dio svojih pristalica.

Thompsonov način proslave vjerojatno će uskoro dobiti i svoju konkurenciju. To bi ujedno mogla biti i mala samohvala vlasti svojom demokratskom širinom. Protivnici udaljavanja vlasti od Thompsona mogli bi to proglasiti dodvoravanjem našim antifašistima i našim susjedima. I za jedne i za druge, Thompson je oličenje zagriženog Hrvata radi kojega je Marku Perkoviću već nekoliko vlasti uskratilo medijski prostor. Vrhunac apsurda takvoga odnosa prema njemu ipak je bio nedopuštanje da može pjevati u pulskoj Areni. U isto je vrijeme bez ikakvih zapreka odobren koncert Lepe Brene, usprkos tome što je Thompson bio hrvatski dragovoljac, a Brena se na početku srpske agresije šepurila u uniformi agresorske JNA. Ta činjenica nije smetala samo Thompsonu nego i mnoštvu tzv. običnih Hrvata.

Oni se sigurno nadaju da će buduće proslave Oluje biti pretvorene u jednu zajedničku proslavu.