Milan Martić odbio plan Z-4 i visoku autonomiju za 11 okruga u Krajini

Najbolji lijek za duge ljetne dane, pogotovo u ovom privremenom nedostatku vrućina, uvijek je dobra knjiga. Večernji list nudi trilogiju uvijek vrućeg žanra špijunskog trilera pod imenom Odbrojavanje. Autor Patrick Hughes, što je pseudonim domaćeg autora Zdravka Basarića, vodi nas kroz priču o genijalnom izumu koji može promijeniti svijet, ali koji je i okosnica napete priče kojoj vrijedi posvetiti pokoji ljetni dan.

U siječnju 1995. predsjednik Tuđman zatražio je od glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija okončanje mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj, a Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj, već je naveliko radio na planu Z-4, a bio je na čelu skupine četiriju stranih veleposlanika koji su radili na tom planu. Prema planu Z-4, 11 okruga sa srpskom većinom trebalo je činiti „Krajinu", među kojima nije bilo Drniša, Slunja i Petrinje, ni zapadne Slavonije ni istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. „Krajina", 11 okruga, prema planu Z-4, trebala je imati visok stupanj autonomije.

Završio u ladici

Peter Galbraith je najprije plan Z-4 uručio predsjedniku Tuđmanu, koji ga je primio na znanje i odložio u ladicu. Potom je Galbraith isti plan htio predati Miloševiću, no on, vjerojatno zbog osjetljivog pitanja Kosova, nije htio ni primiti četvorku. Uputio ih je u Knin, Milanu Martiću. Sastanak je dogovoren 2. veljače 1995. Visoki dužnosnik, bivši ministar u Vladi RSK, želio je ostati anoniman, prisjeća se dolaska četvorke u Knin.

S Martićem je dogovoren sastanak na kninskoj tvrđavi u 17 sati poslijepodne. Sat i pol prije sastanka s veleposlanicima, predsjednik RSK Martić u svoj kabinet pozvao je Milana Babića, ministra vanjskih poslova RSK i predsjednika Srpske demokratske stranke i premijera Mikelića. Htio ih je upoznati s planom Z-4.

„Nemojte me pitati kako sam došao do plana Z-4. To je ista politička integracija Krajine u Hrvatsku. Ja nemam mandat da to učinim, bio je referendum u maju 1991. Srbi iz Krajine su se odlučili da žive u Jugoslaviji", rekao je Mile Martić i još se pozvao na razgovor s Miloševićem koji ga je tobože podržao u tome da ne prihvati plan Z-4. Mikeliću, koji je bio blizak s Miloševićem, to je bilo sumnjivo. Mikelić je savjetovao Martiću da poput Tuđmana zaprimi plan Z-4 i da, nakon što se obnovi mandat UNPROFOR-a, uđe u pregovore.

Isto je mislio i Milan Babić, koji je pak tražio blokadu Ekonomskog sporazuma sa Zagrebom dok se ne donese rezolucija UN-a o novom mandatu UNPROFOR-a.

„Dok sam ja predsjednik Krajine, plan neću zaprimiti dok se ne donese mandat UNPROFOR-a", odbrusio je, navodno, Martić Babiću i Mikeliću.

Kad je počeo sastanak s veleposlanicima, Martić je rekao nekoliko uvodnih riječi. Potom je počeo govoriti Peter Galbraith: „Obratit će vam se ambasador iz jedne vama prijateljske zemlje u vezi s planom Z-4." I kad je ruski veleposlanik Kerestedžijanc, otvarajući svoj notes, počeo s uvodnim napomenama, Martić ga je sirovo i nediplomatski prekinuo.

„Nemojte se truditi, ja neću zaprimiti taj vaš plan." „Čekajte da završim", uzvratio je Kerestedžijanc. „Time-out, time-out", ubacio se Peter Galbraith kad je vidio Martićevu reakciju.

Nakon toga su se četiri veleposlanika – Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska) i predstavnik Ženevske konferencije – povukli 20-ak minuta na konzultacije. Kad su se vratili, Peter Galbraith se, podižući ton, okrenuo prema Martiću i rekao:

„Ovo vam je kardinalna pogreška! Bit će svašta, ne zna se kakve će biti posljedice!"

Obratili se medijima

Galbraitha je pokušao smiriti Borislav Mikelić, ispričavajući se zbog Martićeve netaktičnosti, no Peter Galbraith nije ga htio ni saslušati. Poslije Martićeve odbijenice, autori plana Z-4 medijima su dali priopćenje da je vodstvo Krajine odbilo njihov plan i da su protiv političkog rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj.

Nakon „košarice" Galbraithu, 8. veljače 1995. sastala se Skupština "Republike Srpske Krajine" na kojoj je Martić obrazložio odbijanje plana Z-4. Gotovo svi zastupnici podržali su ga u tome. Naime, prema planu Z-4, većina mjesta iz kojih poslanici dolaze ne bi bila u sastavu Krajine. Stoga je bilo logično da ga skupštinska većina dobije. Nakon toga počeli su incidenti na linijama razdvajanja, ubojstva i osvete na autocesti.

Tuđman je potom donio odluku da se zapadna Slavonija oslobodi vojno-redarstvenom operacijom koja je pokrenuta 1. svibnja 1995.

Kad je Bljesak počeo, Yasushi Akashi, specijalni izaslanik glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju, pozvao je srpsku delegaciju, koju je vodio Mikelić, u Stožer UNPROFOR-a u Zagrebu. Hrvatsku delegaciju predvodio je Hrvoje Šarinić.

Yasushi Akashi predložio je da autocesta bude pod punom kontrolom UNPROFOR-a kako bi došlo do prekida vatre i zaustavljanja hrvatske operacije. Tražio je da sporazum o prekidu vatre bude potpisan u 19 sati i da na snagu stupi u 24 sata. Kad je srpska delegacija prihvatila ponudu, Šarinić je od Tuđmana dobio „ceduljicu", poziv na hitne konzultacije. Tuđman je tražio da, uz Mikelića, sporazum potpišu Milan Martić i Milan Čeleketić, zapovjednik Glavnog štaba Srpske vojske Krajine.

U ponoć, 1./2. svibnja UNPROFOR je helikopterom prebacio srpsku delegaciju u Knin. Na sjednici vlade Mikelić je, prisjeća se jedan od ministara u Vladi RSK, obrazložio sporazum koji je prihvatio i Milan Babić. U 10 sati, 2. svibnja, sazvana je sjednica Vrhovnog savjeta obrane RSK na kojoj su Martić i Čeleketić trebali potpisati sporazum kako bi predsjednik Vlade RSK Mikelić u 11.30 mogao krenuti u Zagreb.

„Nema od toga ništa! Mi smo rokali po Zagrebu! Gađali smo vojne ciljeve. – Tko je donio odluku? – Ja i Čele? – Kako ti i Čele?! Odluku može donijeti samo Vrhovni savet obrane, jeste li vi normalni, ljudi?! Što je vama? Znate li da imamo šest hiljada Srba u okruženju?! – upitao je Mikelić. Čeleketić se digao i zaprijetio: „Mi sada idemo sa 80 Luna! Iz centra, gore na Petrovoj gori!" Lansiranju raketa tipa Luna na Zagreb i ostale gradove, prema pričanju našeg sugovornika, usprotivio se Mikelić. Tako do lansiranja Luna nije došlo, a Martić je javno priznao da je radi odmazde za Bljesak osobno naredio granatiranje Zagreba kasetnim bombama iz bacača Orkan M-87, što ga je i odvelo u Haag.

Nakon Bljeska, za poraz su počele međusobne optužbe u vodstvu „Krajine". Martić i Babić krivce za pad zapadne Slavonije vidjeli su u Miloševiću i Mikeliću, no lord David Owen je, svjedočeći u Haagu 2003., rekao da je „među Srbima Mikelić bio najjači pregovarač i da bi Srbi bili u Krajini, a ne u izbjeglištvu da je on vodio pregovore". No, za Martića i Babića Mikelić je bio tek „komunist" i „Jugoslaven".

>>Operacija Maslenica bila je početak kraja, a Srbi su otišli po odluci RSK