Ako je Žižek kod Josipovića doista izjavio da “ljevičarski ekstremizam nije jedina alternativa gospodarskom poretku i da je moguće biti ljevičar i razumno pragmatičan”, onda je to logičan kraj samoproglašenih subverzivaca. Njihov je skup time postao neobavezna kvaziintelektualna drkica u kojoj ćemo najprije sebi samima biti umni i važni, a onda će i nekoliko desetaka nabrijanih šiparica zasliniti i pomisliti “mogla bi im dati, nisu atleti, ali su pametni”. I sve će se svesti na salonsko tumačenje svijeta, nekoliko duhovitih dosjetki zaogrnutih nezasluženim plaštem subverzije, od kojih će se kapitalizam protresti upravo toliko koliko traje grohotan smijeh da su raji uvalili još jednu dudu varalicu, vlastite lakaje koji će hodati uokolo, tumačiti i tumačiti, a sve da se ništa ne bi promijenilo. Zapravo, od ovog odvratnog kapitalističkog grabeža u svijetu gora je samo nazoviljevica.
Tko će reći DOSTA?!
Samo, život i posljedice kapitalizma su na cesti, one hodaju zajedno s radnicama DTR-a i gladno čekaju nekog tko će stotine tisuća pojedinačnih vapaja artikulirati u jednu jedinu, posve određenu i nedvojbenu poruku – DOSTA! Ono najgore što se moglo dogoditi ljevici, a to joj se i dogodilo, jest da nitko iz tih redova nema snage za tu artikulaciju, niti ima obraza i autoriteta stati na čelo kolone, pred udrobljenu svjetinu kojoj je stvarno svega dosta, pred zbunjene i prestrašene i reći jednostavno: “Idemo”. Snaga radničkog pokreta ubijena je onog trenutka kada je sam radnik kao imenica postao neprihvatljiv. Umjesto da smo se svi digli na noge kad za odrađeni posao prvi put nije bila isplaćena plaća, parcijalno je, tvornicu po tvornicu, poduzeće po poduzeće, ostvarivan naum besramnog porobljavanja. Pratite li pomnije sve dosadašnje štrajkove, vidjet ćete PR šprancu po kojoj se već prvog ili najkasnije drugog dana štrajka u eter izbacuje prosječna plaća u poduzeću čiji su radnici odlučili podići svoj glas. Broj koji se iznjedri u pravilu je nerealan, no zamišljen tako da posebno iziritira onih 370 tisuća nezaposlenih. No među tih 370 tisuća puno je baš onih koji su šutjeli kad im se prvi put skidala plaća, pa kad su im se smanjivala prava, pa kad prva plaća nije stizala... Čekali su, sam bog zna koga i što, ne shvaćajući da je kapitalizam ona vrsta kukavičkog udruživanja koje će otimati sve dok vidi da može, dok mu se nitko ne suprotstavi.
Spremni na borbu
Dokle ide, recept je koji se posljednjih desetljeća pokazao toliko uspješnim da je i najoptimističnije među otimačima ugodno iznenadila spremnost da im se podaje. Ipak, u svijetu u kojem i oni koji se nazivaju subverzivcima prokazuju lijevi ekstremizam, stvarajući ponovno “poštenu inteligenciju” i radikale te ograđujući se u startu od bilo kakve akcije i rušeći legitimitet svemu što nije njihovo, teoretsko viđenje subverzije, dakle u takvom svijetu bilo bi pravo čudo da je rezultat bio drugačiji. Za sada se radničko nezadovoljstvo i ljudska solidarnost u domaćim i svjetskim okvirima valjaju razlivene, od slučaja do slučaja, tražeći i pronalazeći se gotovo instinktivno i nesumnjivo jednokratno. Nijedna autentična politička ideja još nije uobličila taj glas, ali to će se neminovno dogoditi. Jasno, to neće biti netko poput Milanovića, koji je ljevičar isto onoliko koliko je nedavni festival subverzivan. To neće biti ni Crkva, vodeći kapitalist u ovom svijetu, bez obzira na to što je onaj na čije se ime pozivaju bio vodeći revolucionar svog doba. To ne mogu biti ni otužni tipovi poput Ribića koji ispravno ustvrde da ljudi žele borbu, ali ne s njima na čelu. Možete li zamisliti radničke kolone na čijem čelu stupaju Milanović, Bozanić ili Ribić? Ma, da se to i u najdivljijim snovima dogodi, sva trojica bi radničku kolonu najvjerojatnije odvela do najbližeg Konzuma. Ne, onaj tko će doći na čelo takve kolone još se čeka i jednom će se neminovno pojaviti, osmisliti i uobličiti ideju radničke samosvijesti do one razgovijetnosti kada će se ona morati slušati. I uvažavati. Hoće li je Žižek i tada nazivati nerazumnom, nepragmatičnom, ekstremnom ljevicom neće biti apsolutno važno. Jer tada ni subverzivni festivali neće moći biti ništa drugo nego ono što jesu i danas – manifestacije koje je zgodno imati u gradu, ali će pravi subverzivci biti tamo gdje im je i mjesto – na ulici, među ljudima, obespravljenim i degradiranim, ali spremnim na borbu.