Milanović će sigurno izgubiti vlast jer se bahati i nema ideju što bi radio u 2015.

Sa Slavkom Linićem razgovarali smo u utorak, dan uoči Badnjaka, kada više nije bilo žive duše na zagrebačkom Gornjem gradu, i to u njegovu saborskom uredu. Iako je već zavladala predblagdanska atmosfera, bavili smo se teškim temama. Linić je objašnjavao zašto su izostale investicije, gdje su zamke monetizacije te zašto smatra da će Milanović izgubiti izbore.

Imate li danas posla?

Uobičajeno sam prisutan u Zagrebu dva dana u tjednu, neovisno o tome radi li Sabor. Održavam kontakte s gospodarstvenicima i sa svojim kolegama. Uostalom, odlučio sam se baviti politikom, što znači da moram razmišljati o svom programu rada za 2015. godinu.

Iza nas su tri godine mandata Vlade Zorana Milanovića. Kao najveći neuspjeh smatra se izostanak investicija. Zašto ih nema?

Zbog izostanka investicija smo sa 1,5 milijuna zaposlenih početkom 2012. godine spali na 1,34 milijuna, što znači gotovo 160.000 radnih mjesta manje. Vrhunac je cinizma što je Vlada predložila proračun u kojemu 2015. godine, dakle u izbornoj godini, očekuje još 40.000 radnih mjesta manje. Opravdanje Zorana Milanovića da je to posljedica krize u Europi najveća je glupost koju sam čuo. Milanović ne zna s kojim smo investicijama krenuli u bitke za gospodarski rast i više radnih mjesta. To su trebale biti investicije u željeznici, termoelektrane u Plominu i hidroelektrane u Dubrovniku i Kosinju, zatim ulaganja u Inu, a to znači u rafinerije te u plinska i naftna polja. Ali nijedna od tih državnih investicija koje bi značile dva i više posto gospodarskog rasta te rast od milijun i pol zaposlenih, nisu vezane za krizu u Europi. Milanović ili ne zna o čemu smo govorili ili obmanjuje javnost.

Što su bili preduvjeti za investicije?

Ekonomska cijena energenata, a to imamo. Zatim je trebalo restrukturirati tvrtke koje bi krenule u investicije. Željeznica kao krupan infrastrukturni projekt trebala je prvog čovjeka. Kada smo krenuli u ceste, na čelu je bio predsjednik Ivica Račan, i on je realizirao taj projekt. Kod željeznica smo utvrdili što je strategija, a na čelu je bio Milanović. No, on nije održao ni dvije sjednice. Okosnicom, međutim, nisu bile samo državne tvrtke i energetika nego i privatni sektor. Imali smo dva ili tri reprograma duga Poreznoj da pokušamo riješiti odnos dugova privrede državi, potom bitku za smanjenje opće nelikvidnosti i tu su predloženi predstečajni postupci. Zaustavili smo zloporabu probojem pravne osobnosti koji smo spustili na upravna tijela da rasteretimo pravosuđe. Imali smo i problem pogrešno investiranog novca gospodarstva jer je bio usmjeren u nekretnine, a ne u proizvodnju. U planu je bila i konsolidacija državne uprave u efikasniji servis gospodarstvu i građanima. Nadovezivala se porezna reforma koja je trebala smanjiti trošak rada pa smo u početku smanjili doprinos na zdravstvo. Trebalo je smanjiti oporezivanje dobitka ako on ide u obrtna sredstva ili investicije, pa bi stopa poreza na dobit bila nula posto. Svaku je potrošnju trebalo oporezivati i zato smo podigli PDV i uveli porez na isplaćene dividende. Cilj je bio poticati gospodarstvo da ulaže i destimulirati potrošnju.

Gotovo ništa od plana nije realizirano.

Počele su se događati pogrešne stvari. Opterećenje rada vraćanjem zdravstvenog doprinosa. Nije riješen ni vječni problem Hrvatske – mirovinski sustavi, koji godišnje gomilaju od 15 do 17 milijardi kuna gubitka. Dok se to ne riješi, ne možemo govoriti ni o kakvom bitnijem napretku. A to ćemo riješiti samo smanjenjem doprinosa za zdravstvo i povećanjem za mirovinski, i brojem zaposlenih od barem 1,7 milijuna.

Vlada je napravila porezne korekcije kojima nitko nije zadovoljan, posebno ne lokalne tijela vlasti koja su ostala bez bitnih prihoda. Kako biste vi to riješili?

I u mom smo mandatu korigirali porez na dohodak tako što smo 2013. godine povećali neoporezivi dio plaće. Shvatili smo da građani teško žive s većim PDV-om i odlučili se na korak koji je također bio udar na jedinice lokalne samouprave. No, da bismo ga ublažili, smanjili smo iznos oporezivanja od 40 posto na 8500 kuna. Jedinice lokalne i regionalne samouprave imaju velike nadležnosti, a premale prihode i ne mogu im se i dalje smanjivati prihodi. Ovo što se sada događa nerazumno je.

Zašto je nerazumno?

Prenijeli smo im goleme obaveze. Samo smo im u ovome mandatu prebacili kompletni trošak upravnih postupaka za izdavanje građevinskih dozvola, organizaciju legalizacije nekretnina, ojačali zahtjeve za civilne potrebe stanovništva, kao što je vatrogastvo. Nametnuli smo im nove obveze, a nismo im dali sredstva za praćenje svega toga. I onda netko odluči smanjiti prihode lokalnoj samoupravi podižući oporezivu osnovicu sa 8500 na gotovo 13.000 kuna.

Je li to predizborni potez i kupnja glasova birača iz srednjeg sloja?

To je prije svega nestručan potez Branka Grčića i Milanovića. Pogledajte danas Markov trg. On je prazan. A jučer i prekjučer bilo je ludilo u svakoj jedinici lokalne i regionalne samouprave. Zadnjih dana donose proračune da ih Vlada ne bi smijenila. Nisu ih mogli prije donijeti jer nisu imali ulazne parametre za te dokumente. Vrhunac je vrijeđanje čelnika lokalne samouprave govoreći da su rastrošni.

Gurali ste porez na nekretnine. Što bi se njime postiglo?

Vratimo se na naš najveći problem, a to je deficit mirovinskog sustava. On je 17 milijardi kuna godišnje. Da bi se deficit smanjio, treba povećati stopu mirovinskog osiguranja ili povećati broj zaposlenih. Da bi se povećala stopa zdravstvenog osiguranja, a da se ne optereti cijena rada i učini hrvatsko gospodarstvo nekonkurentnim, doprinos za zdravstveno osiguranje mora se seliti na bogatije stanovništvo. A to je ono koje ima imovinu. Opterećenje nije trebalo ići na siromašne i one koji žive od svoje imovine, nego isključivo na one koji imovinu nisu stavili u funkciju.

Mirovinski fondovi i njihov opstanak spominju se kao jedan od argumenata zbog kojih bi trebalo provesti monetizaciju autocesta. Kako gledate na taj proces?

Mirovinski su fondovi akumulacija novca hrvatskih građana. U njima je ušteđeno gotovo 70 milijardi kuna, a smisao njihova postojanja je, kao i svuda u svijetu, ulaganje u proizvodnju. Najsretniji bismo bili kada bi taj novac bio uložen u hrvatsku brodogradnju jer je to kvalitetan izvozni proizvod Hrvatske, u farmaceutsku industriju, turizam i izvozne proizvode koji bi nam ojačali platnu bilancu i omogućili prisutnost na europskom tržištu. Na monetizaciju gledam malo drugačije.

Kako?

Autoceste su gotove i svako ulaganje u njih je rentiranje. Hrvatskoj ne trebaju rentijeri, već nova radna mjesta, nove tvrtke, novi proizvodi. Što dobivamo ulaganjem novca u autoceste? Ništa novo. Ceste su tu, gotove. Željezničke pruge su druga priča. Ali tamo je niska profitabilnost. No njih vidim u Ini, u bušotinama, novim rafinerijama, u HEP-ovim investicijama. To bi pokrenulo gradilišta u Hrvatskoj. Kako ćemo graditi pruge i pokretati ostale investicijske projekte ako novac pospremimo u autoceste? Tako da nam opet dođu stranci i daju skupe kredite. Pitanje monetizacije pitanje je ugovora. Ne treba ga sklopiti ako dobijemo manje od tri milijarde eura jer bi to bilo samoubojstvo. Na njih smo utrošili četiri milijarde. Treba govoriti i o drugim ugovorima, o ročnosti, rizicima i kako ćemo ih podijeliti, tko će definirati cestarine, a tko će održavati ceste.

Slušajući vas, pitamo se ima li uopće smisla zadnja godina mandata Milanovićeve vlade?

Budimo iskreni, ocjena rada Vlade vrlo je niska. Milanovićev rejting vrlo je nizak. Za ozbiljnu vladu koja ulazi u izbore to može biti izazov. Ali ne petljanjem i bahatošću, nego ozbiljnim radom. Kada bi Milanović želio biti odgovoran, godinu bi iskoristio da popravi loš dojam i propuste iz protekle tri godine. Ali ne s proračunom u kojem planira smanjiti 40.000 radnih mjesta i kojim poručuje da neće biti investicija, s nelikvidnošću koja raste i ratom s lokalnim jedinicama. Ali ne, on opet u drugima vidi krivca što će izgubiti vlast.

Sigurni ste da će izgubiti vlast?

Siguran sam. Građani nikada nisu dali ponovno povjerenje vlasti kojom su bili nezadovoljni. Misliti da se može dobiti vlast uz ocjene da je ovo možda jedna od najlošijih vlada u hrvatskoj povijesti znači podcjenjivati birače. I sam Milanović kaže da ne može dobiti vlast. Ako on Mireli Holy poručuje da će biti kriva ako se vrati HDZ, onda je svjestan da SDP gubi i da mu je samo bitno imati koaliciju.

Nakon dvije godine imamo rezultate predstečajnih nagodbi. Vrijednost postupaka je 36 milijardi kuna, a makar privremeno je spašeno 32,6 tisuća radnih mjesta. Jeste li zadovoljni?

Milanović je zbog obračuna sa mnom, jer me nije želio kao ministra financija, i smetala mu je moja popularnost, počeo kriminalizirati predstečajne nagodbe. Dao je nalog nekima da ih se kriminalizira i pokuša procesuirati, a kad nije bilo ničega, onda se to slalo u medije s iskrivljenim činjenicama. A ja podsjećam da potkraj 2012. godine nije bilo šanse promijeniti Zakon o stečaju. Pravosuđe je pružalo golem otpor jer nisu htjeli priznati da su potpuno propali uz stečajne zakone, da su bili neefikasni, postupci su trajali od pet do 15 godina, naplate vjerovnika bile su manje od 10 posto.

Sudac Mislav Kolakušić kaže da su predstečajne nagodbe najveće zlo koje se dogodilo hrvatskom pravosuđu.

Pogledajmo bilance, a one govore da se predstečajnim nagodbama u prosjeku naplaćuje gotovo 55 posto potraživanja, a u stečajevima pet posto. Njemu kao sucu očito smeta da vjerovnici naplate 55 posto potraživanja, smeta mu što je ostalo 30.000 radnih mjesta. Ne želim optuživati ili slučajno kriminalizirati, no neka mi objasni zašto je zagrebačka Nama još uvijek u stečaju, zašto je još uvijek otvoren stečaj Glumina banke i stečaj Gradske banke Osijek? Novca ima kao blata, a još su otvoreni stečajevi po 10 i više godina. Zašto?

Sumnjate li i dalje da vam je policija na vratu i da vas Milanović želi kriminalizirati?

Da. I dalje sam predmet obrade.

Kako znate?

Tako što mi se povjere ljudi iz sustava koji ne prihvaćaju Milanovićeve metode. Milanoviću posebno zamjeram što diraju djecu moje supruge. Pišu se anonimne prijave s lažnim fakturama da je sin moje supruge jednoj tvrtki koja radi za Poreznu upravu naplatio moje ljetovanje, i to na mom brodu. Koliko mi je poznato, Državno odvjetništvo je provelo istragu i utvrdilo da tu nema ništa, nego da je riječ o falsifikatima. Prati se gdje moja supruga radi, s kim se druži, u koje restorane zalazi.

Zašto bi vam premijer takvo što radio. To prije što vas je smijenio, a to je njegovo legitimno pravo.

Ne bih se složio da je njegovo legitimno pravo smijeniti jer sam kriminalac. Da je rekao kako ne želi raditi sa mnom jer smo karakterno različiti, jer ga ne slušam, to bi mi bilo prihvatljivo.

Želim reći da si Milanović ima pravo birati suradnike.

Jedno je birati suradnike, drugo nekog smišljeno a lažno kriminalizirati da dobijete podršku za njegovu smjenu. Morate shvatiti da on nije potpuno neovisan. On je stranački čovjek i nije me izabrao po svojoj volji, nego zato što je stranka smatrala da mogu odraditi svoj posao. Zato je stranci morao reći i zašto me smjenjuje pa je iskonstruirao i turnuo u medije da sam oštetio državni proračun za 28 milijuna kuna u Spačvi. Kao što vidimo, lagao je i pakirao.

Najavili ste samostalan izlazak na izbore. Je li to čvrsta odluka ili nešto o čemu još razmišljate?

Milanović uništava lijevu političku opciju i mnogi se građani pitaju kome dati svoj glas. Shvatio sam da treba ponuditi alternativu, da nosim i krivnju za neuspjeh Vlade iako sam pokušavao raditi i borio se za reforme, tj. provedbu Plana 21. To smo obećali biračima. Premda mi je 65 godina, nije mi teško raditi. Drugi razlog zbog kojeg ću samostalno izaći na izbore uvredljiv je odnos Milanovića i SDP-a prema Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji.