Milanović i Karamarko kao Cokula i Todor u 'Maloj pljački vlaka'

Svaki put kad gledam “Malu pljačku vlaka” nisam siguran gledam li to aktualni dnevnik ili igrani film. Jer ispred mene se nižu prizori ili vijesti koji kao da su upravo stigli i otkrivaju svijet u apsurdnim događajima izvornog lica kakav ovaj svim svojim epilozima jest. “Mala pljačka vlaka” je naravno bezvremen film mog sugrađanina Dejana Šorka. Film naizgled nije univerzalna poruka, on je posve jasno povijesno segmentiran na maleni vremenski odsječak, ali ga jednostavno i u hipu preskače duhovitom raznoškom, da bi u doskoku već hvatao zamah za novi odraz u budućnost. Za one koji ga nisu gledali, riječ je o priči smještenoj na sam kraj Prvog svjetskog klanja i agoniju Austro-Ugarske.

Negdje na ovim prostorima vlast oličena u žandaru Cokuli uporno se bori s opozicijom koju predvodi hajduk Todor Strašni. Cijelo vrijeme Cokula naizgled ogorčeno lovi Todora, a u biti traje suptilna igra u kojoj se hajka pokreće da se opozicija ne uništi, a kad igra ode predaleko, Cokula i Todor se vrlo efikasno dogovore, upriliče Todorovu predaju i podjelu nagrade koju Cokula dobije od države za dobro odrađen posao. Todor, naravno, nakon podjele plijena pobjegne i sve kreće iznova. Paralelno s time Todorova hajdučka ekipa, pod utjecajem jednog od člana najužeg vodstva, povratnika iz SAD-a, cijelo vrijeme sanja o velikom pothvatu, o pljački vlaka, ali važna i bogata kompozicija nikako da prođe ovom geostrateškom vukojebinom pa se moraju zadovoljavati kokošarskim podvizima i hajdučki si ego bildati samoopjevanim junaštvom. Na kraju dolazi do neminovnog: Austro-Ugarska pada, dolazi nova država, a Cokula i Todor jednostavno zamijene mjesta u sustavu. Sada Todor postaje vlast, Cokula hajdučka opozicija i moment najveće istine koju donosi državni ustroj ogleda se u sretnom kraju – da je nužno stvoriti privid promjene kako bi sve ostalo isto. Stvarnost koja se nama događa gotovo je do u detalj identična filmskom predlošku, uz maleni ispravak – mi smo nijemi promatrači velike pljačke vlaka.

Fingiraju vlastite društvene uloge

Milanović i Karamarko, personifikacije vlasti i opozicije danas, Cokula su i Todor koji fingiraju vlastite društvene uloge pomirujući time dva ključna segmenta: zadovoljenje osobnih ambicija, ega, želje za vladanjem i materijalnom sigurnosti i osiguravanja pogonskog goriva državnom stroju koji ih nosi. Jedan bez drugoga ne mogu. Milanović samo nasuprot Karamarku može vaditi lažnu socijaldemokratsku iskaznicu, Karamarko se samo uz Milanovića može usuditi sanjati o premijerskoj fotelji. Važnost i jednog i drugog isključivo je samoopjevana kategorija, ideologije su osušeni smokvini listovi za njihovu atrofiranu političku golotinju, a djelovanje nedvosmisleno pokazuje da država nije ništa drugo nego ozakonjena hajdučija. Čak i kada zamijene mjesta, onog hajdučkog u sebi neće se moći riješiti iz jednostavnog razloga što to od njih nitko neće ni tražiti. Bitan je privid kojim se kupuje vrijeme. U međuvremenu će izborni ciklusi promicati, igrat će se neprekidno hajduka i žandara, stvarat će se fama da se u zasjedi čeka nekakav vlak iako je i onaj zadnji odavno i zauvijek prošao.

Više nema ničeg, a kako je to naša stvarnost, ništavilo nečime treba ispuniti. Pokreću se hajke, puca se ćorcima i još visoko iznad glava, lakomo se grabi svaka prilika za sitnu osobnu korist i jedina prava opasnost u cijeloj priči su oni naivni što vjeruju da bi trebalo stvari raditi prema načelima poštenja, pravde i istine. Takvi se odmah ili privedu pameti ili eliminiraju. Cokula i Todor nisu znali da će glumiti hrvatski državni vrh. Šorak im to sigurno namjerno nije htio reći jer bi mu pobjegli iz filma pa je mudro odšutio i proslijedio ih u budućnost. Loše razrađeni likovi u hrvatskoj velikoj političkoj pljački nisu, dakle, ništa drugo nego jeftine kopije filmskih junaka i ogledalo narodne gluposti koje pokazuje do koje smo mjere spremni nisko pasti. Uvijek će biti Cokula i Todora i oni će se ciklički smjenjivati, a rulja će pohlepno gutati svaku prihvatljiviju laž kako bi samu sebe uvjerila da je stvar u višoj sili. I premda nam se stvarnost može činiti filmskom, to je utjeha za gorku istinu da je čak i ona Cokulina i Todorova puno bolja. Njih dvojica su barem imali duhovitog režisera. Oni koji nama kreiraju stvarnost bijedni su priučeni diletanti što golom silom nadomještaju pomanjkanje talenta. Jedino što su iz redateljskog posla usvojili jest da svako malo, bez potrebe, srama i svrhe, zaurlaju: REZ!

>>Hrvatski magični trokut: povijest – šuma – jama. Tu nestaju razum i životi

>>Zavidimo nogometašima. Oni se jedini mogu skinuti i naciji pokazati golo dupe