Kohabitacija Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića od prvog je dana obilježena prepucavanjem, nadmudrivanjem i obostranim podmetanjima, ali nijedna od njihovih svađa nije bila od osobite važnosti za javnost i građane ove zemlje. Sve do afere Janaf, koja je izazvala najozbiljniji i najdublji sukob Milanovića i Plenkovića do sada.
Zahvaljujući najnovijoj bici predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića, slučaj Janaf od klasične korupcijske afere u koju su upetljani čelnik jedne velike i važne državne kompanije, vlasnik privatne tvrtke koja je poslovala s državnim sektorom i nekoliko podmitljivih gradonačelnika pretvorila se u aferu koja je otvorila temeljna pitanja funkcioniranja naše demokracije i poštovanja demokratskih standarda, ustavnog poretka i vladavine prava.
No krenimo redom. Prelazak afere na tu višu razinu najavio je neuobičajeno oštar istup predsjednika Milanovića prošle subote, kada je on žestoko opleo po policiji zato što nije tijekom primopredaje 1,96 milijuna mita odmah “uhapsila” direktora Janafa Dragana Kovačevića i poduzetnika Krešu Peteka, iako su praćenjem Kovačevića i Peteka utvrdili da se tog dana u studenom prošle godine u famoznom Kovačevićevu “Klubu” u Slovenskoj 9 u Zagrebu upravo odvija primopredaja novca. Milanović oko ovog slučaja nije mogao biti izravniji, tvrdeći da ne može shvatiti kako policija nije intervenirala onog trenutka kada je utvrdila da netko nekome daje dva milijuna kuna.
“Ako je zaista policija pratila nekoga tko nosi dva milijuna ili 200 tisuća kuna nekome da mu da mito, onda hapsiš istog trena i priča je gotova. Koga su čekali uhvatiti, američkog predsjednika?”, zgražao se predsjednik nad postupanjem policije u neuobičajeno angažiranom istupu, u kojem je nekoliko minuta kasnije napomenuo i da je s predsjednikom uprave Janafa i protagonistom te afere Kovačevićem prije nekoliko mjeseci bio na ručku i da je s njim dobar.
“Ja sam s Draganom bio dobar, ne neki prijatelj, ali dobar”, uvjeravao je Milanović otvarajući i pitanje svog odnosa s Kovačevićem.
Milanovićeva izjava, koja se u prvom trenutku možda i mogla činiti kao još jedan primjer njegova obijesnog verbalnog cjepidlačenja i pametovanja, dobila je potpuno novi kontekst nakon što je objavljeno da je u trenutku primopredaje novca između poduzetnika Peteka i Kovačevića u njegovu klubu bio i suprug bivše predsjednice Jakov Kitarović. Sve se to odvijalo na proslavi Martinja prošle godine, usred predsjedničke kampanje, tako da se posve logično nametnulo pitanje jesu li policijski istražitelji koji su pratili Kovačevića i Peteka – i koji su mogli intervenirati – to odbili učiniti upravo na politički mig kako ne bi ugrozili kampanju Kolinde Grabar-Kitarović za još jedan mandat, jer nije teško pretpostaviti da bi uhićenje Kovačevića kao najdugovječnijeg predsjednika uprave među svim državnim tvrtkama, usto i istaknutog HNS-ovca, a HNS je u tom trenutku bio HDZ-ov glavni koalicijski partner, odjeknulo u javnosti neposredno uoči predsjedničkih, ali i unutarstranačkih izbora u HDZ-u.
Na djelu demokratura
Milanović se nakon toga još žešće i izravnije obrušio na premijera Plenkovića i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića. Prozvao ih je da su znali za istragu protiv Kovačevića, pa tako i za primopredaju mita u Slovenskoj 9, ali da su u veljači ove godine svejedno ponovno predložili Kovačevića za novi mandat na čelu Janafa, zaključivši pritom da Kitarović nije bio sudionik korupcijskog čina, nego samo njegov “dekor”, jer je on, prema Milanoviću, “zaista nebitan u cijeloj priči”. Najbitnije je, po Milanoviću, što su Plenković i Božinović sve znali, što je Milanović zaključio na temelju vlastitog premijerskog iskustva, jer su o istrazi sigurno obaviješteni državni odvjetnik, ali i ministar unutarnjih poslova i premijer osobno. I oko toga predsjednik nije imao nikakve dvojbe. Milanovićeva izjava bila je toliko samorazotkrivajuća da ga je i njegov nekadašnji ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić pokušao korigirati tvrdeći kako je on informaciju o kriminalističkom istraživanju dobivao tek nakon što je istraživanje bilo dovršeno, o čemu je onda obavještavao i tadašnjeg premijera, ustvrdivši i da se on, Ostojić, nije miješao u istrage ili na njih pokušao utjecati.
Milanović tvrdi da je Plenković sve znao i da je o svemu bio obaviješten: znao je da se nad Kovačevićem provodi istraga, odnosno izvidi, kako se pravilno naziva ta faza postupka, kao i to da je Kovačević primio novac, ali ga je svejedno odlučio zadržati na čelnoj poziciji u Janafu, što je, dakako, odmah otvorilo brojna neugodna pitanja, koja je Plenković rezolutno odbacio tvrdeći da ni on ni Božinović ništa nisu znali te da u njegovu mandatu Državno odvjetništvo i USKOK funkcioniraju kao neovisna tijela, baš onako kako je to i predviđeno Ustavom i zakonima ove zemlje, politički poentirajući tvrdnjom da je upravo zbog toga važno tko se nalazi na čelu Vlade – on, koji ne želi ništa znati o onome što rade DORH, policija i USKOK, a kamoli na njih utjecati, ili Milanović, koji je kao premijer “sve znao”.
Kao što iz današnje perspektive neobično zvuči Milanovićeva tvrdnja prema kojoj je on znao baš sve o istragama i policijskim poslovima, a nije uspio uočiti potkradanja javnog novca koja su mu se odvijala pred nosom u režiji njegovih najbližih suradnika, isto je tako neobično i nevjerojatno da Plenković baš ništa ne zna o tome što rade DORH, USKOK i policija, kao što nije imao pojma što su iza njegovih leđa radili svi oni ministri koje je na kraju zbog korupcije morao naglavačke izbaciti iz svoje prve Vlade.
I naravno da je teza o Plenkoviću koji ni o čemu nema pojma i koji ne zna da se nad čovjekom kojega je prije nekoliko mjeseci predložio za čelno mjesto u strateški važnoj državnoj kompaniji provode izvidi i da je pod sumnjom da je primio dva milijuna kuna mita neuvjerljiva i malo vjerojatna, kao što je, uostalom, očito nešto duboko pogrešno i disfunkcionalno u sustavu u kojem ne postoji način da premijer i predsjednik države budu obaviješteni o ovako krupnom pitanju koje se izravno tiče nacionalne sigurnosti. No to je pitanje koje bi trebalo biti regulirano ustrojem obavještajnih službi i sustava nacionalne sigurnosti, a ne kontrolom izvršne vlasti nad pravosudnom, kao što to sugerira Milanović.
Nedvojbeno je, naime, da premijer nije trebao znati za izvide što ih u ovom, kao i u drugim slučajevima, provode policija i USKOK. Premijeri, kako Plenković tako i Milanović, ne bi trebali biti obaviješteni o tome koga policija prati i prisluškuje, a to potvrđuju i svi naši pravni autoriteti, kako ustavni stručnjaci tako i stručnjaci za kazneno pravo. Sve što policija dozna u toj prvoj fazi postupka, koja se odvija kada se prikupljaju informacije o kaznenim djelima, prije uhićenja, predstavlja tajnu i samo otkrivanje takvih informacija kazneno je djelo. Riječ je o mjerama koje su u isključivoj nadležnosti suda i DORH-a i izvršna i zakonodavna vlast nemaju nad njima nikakve ovlasti.
Zbog toga je u ovom slučaju pogrešno špekulirati o tome čiji je pristup u ovom slučaju zakonit i ispravan, Milanovićev ili Plenkovićev. Kristalno je jasno da premijer kao čelnik izvršne vlasti ne samo ne mora nego i ne smije znati koga policija i DORH prate i istražuju, kao što je, ponovimo, normalno da premijer i predsjednik države budu obaviješteni o svemu što je važno za nacionalnu sigurnost, no to je posao obavještajnih službi.
U jednome imaju pravo i premijer Plenković i predsjednik Milanović. Plenković kada ovaj slučaj naziva “velikom razdjelnicom” kao i Milanović koji ovu aferu smatra “strašnim skandalom”. Jer upravo pitanje poštovanja trodiobe vlasti, pravne države i vladavine prava dijeli demokracije od diktatura ili demokratura, kako je ispravnije nazvati današnje nedemokratske režime koji su formalno demokratski, ali ih karakterizira upravo nepoštovanje trodiobe vlasti i uzurpacija vlasti od izvršne vlasti. Riječ je o sustavima u europskom okružju (Rusija, Turska, Srbija), ali i u samoj Europskoj uniji.
Naime, autokratski i iliberalni režimi u današnjoj Mađarskoj Viktora Orbána i Poljskoj Jarosława Kaczyńskog najprije su se obračunali upravo s neovisnim pravosuđem i tamošnjim ustavnim sudovima, nakon čega je uslijedio njihov pohod na ostale društvene podsisteme. Europska unija pokrenula je zbog toga niz postupaka protiv Mađarske i Poljske, ali još nije pronašla način kako zaustaviti nepoštovanje pravne države i vladavine prava u Mađarskoj i Poljskoj, što je, naravno, katastrofalno za načela i integritet Europske unije. Autokratski virus iz Mađarske se proširio i na susjednu Sloveniju, u kojoj tamošnja vlada Janeza Janše od svog dolaska na vlast prije šest mjeseci pokušava podrediti pravosudnu vlast, neposlušne suce i kriminaliste, na čemu ustrajno radi Janšin ministar unutarnjih poslova Aleš Hojs.
Hrvatskoj sve to nije nikakva novost, s obzirom na to da je u protekla tri desetljeća formalne demokracije na vlastitoj koži iskusila većinu ideja koje sada otkrivaju Orbán i njegovo autokratsko društvo. Teza o jedinstvu svih sastavnica državne vlasti bila je jedna od opsesija Franje Tuđmana, a unatoč formalnoj podjeli vlasti Tuđman je smatrao da sve tri grane vlasti moraju provoditi “jedinstvenu državnu politiku” (u stvarnosti je to bila politika vladajućeg HDZ-a) pa su tako na zasjedanjima Tuđmanova VONS-a sjedili čelnici svih triju grana vlasti.
Razlozi za sumnju
Zato je danas, ako na ovo pitanje gledamo iz povijesne perspektivne, paradoksalno što upravo premijer Plenković, koji je i šef HDZ-a, zagovara potpunu neovisnost rada tijela gonjenja, suprotno povijesnom nasljeđu svoje stranke i Tuđmanovoj ostavštini, dok stajalište što ga u ovom pogledu zagovara Milanović neodoljivo podsjeća na neka prošla vremena, kada su čelnici izvršne vlasti također ne samo jako dobro znali što sve rade DORH i policija nego i neposredno utjecali na njihov rad.
To je ujedno i razlog za sumnju. HDZ je u prošlosti bio opsjednut jedinstvenom državnom politikom, ali ni danas se ta stranka nije oslobodila potrebe da pod svojim nadzorom drži ne samo sva tijela državne vlasti nego i sve važnije društvene institucije, poput znanstvenih ustanova, instituta, sveučilišta, bolnica, medija, društvenih organizacija i kulturnih ustanova, tako da se u tom svjetlu automatski nameće pitanje kako to da HDZ želi kontrolirati državu i sve ili gotovo sve društvene sfere, a baš DORH, USKOK i policiju, eto, ostavlja da na miru rade svoj posao.
VIDEO: Zoran Milanović o aferi Janaf i istrazi
Samo levi maloumnici mogu uspoređivati Plenkovića i slučajnog. To su dva različita svijeta. Slučajni je upropastio državu i doveo do ruba bankrota i trebao bi za to odgovarati