Milanović je manje odan partiji od Linića

Premijer Zoran Milanović i njegov ministar financija Slavko Linić toliko su zahladili odnose da je veliko pitanje hoće li se ikada vratiti na onu razinu na kojoj su bili prije velikog praska koji je izazvao slučaj Šegon. Nakon javnih svađa i poniženja puno je vjerojatniji dramatičan razlaz nego romantično pomirenje uz svijeće i čašu vina. Birokratski gledano, to je sukob dvaju stranačkih drugova koji trenutačno obnašaju najutjecajnije funkcije u Vladi, ali rasplet tog sukoba imat će snažan utjecaj ne samo na političku scenu nego i na hrvatsko društvo.

Jer to je i sukob dviju osobnosti, dviju političkih koncepcija, ali i dva vrijednosna sustava. Stoga ni običnim promatračima koji od ljevice bježe kao vrag od tamjana ne bi trebalo biti svejedno kako će sve to završiti. Ljevica će se opredjeljivati koga više voli, dok mi ostali, koliko god uživamo u njihovom međusobnom cipelarenju, trebamo vidjeti tko je od njih manje loše rješenje za Hrvatsku. Slavko Linić pripadnik je klasične stare partijske garde koja je svoj prvi politički kruh počela zarađivati u Titovu socijalizmu. Spretno se prilagodio demokratskim promjenama, ali, za razliku od mnogih njegovih bivših drugova, nije prešao u HDZ nego je ostao graditi socijaldemokraciju u SDP-u.

Kao i mnogi stari kadrovi, Linić je prije svega iskazivao lojalnost prema svojim partijskim drugovima i prijateljima, dok mu je borba za pravdu i istinu bila u drugom planu. Između pravde i istine na jednoj strani i interesa svoje partije i bliskih prijatelja na drugoj strani, Linić je uvijek birao ovo drugo. Dok je prema političkim neistomišljenicima surov i nepopustljiv, za svoje je ljude uvijek imao riječ utjehe i razumijevanja. Tako se ponašao još od početka devedesetih pa sve do ovih dana kada se pod njegovom paskom provode stečajne nagodbe. Dok osiromašenim građanima i kumicama na placu utjeruje svaku kunu, odabranima bez problema oprašta stotine milijuna.

Zoran Milanović je pravi partijski antipod Slavku Liniću. Ima oskudnu političku i socijalnu inteligenciju i ne zna pridobiti ljude. Svadljiv je i arogantan, uživa u napetim situacijama i poput nesigurnog pubertetlije ne voli komplimente. On je i intelektualni snob kojemu više znači jedna dobra debata o Francuskoj revoluciji i Ciceronovoj retorici nego skandiranje neobrazovanih masa. Kako što je Linić slab na novac i prijatelje, tako je Milanović slab na jednu dobru latinsku sentencu. O tempora, o mores! Vrlo često ide u nepotrebne ideološke bitke kao što je to učinio s “lex Perković” i uvođenjem seksualnog odgoja u škole. Ali to je njegov problem jer tako odbija birače koji bi mu, da nije te njegove usiljenosti i prepotencije, bili skloni. Za razliku od Linića i pripadnike stare garde, koji prije svega vjeruju u partiju pa onda u sve ostalo, Milanović ima izgrađen moralni sustav koji dosljedno zastupa. Između istine i partije neće uvijek izabrati partiju.

Treba cijeniti to što nije korumpiran, što nije sklon raznim podzemnim igrama kako bi svojim prijateljima namjestio milijunske poslove ili, ne daj Bože, u stečajnim nagodbama oprostio milijune kuna. Nije to puno za jednog premijera, ali nije ni malo u ovoj hrvatskoj političkoj žabokrečini. Tim više što u ovih četvrt stoljeća neovisnosti nismo imali puno premijera koji su se uspjeli uzdići iznad prizemnih interesa svoje klike i partije. Stoga nema nikakve dvojbe da bi za Hrvatsku bilo bolje da u ovom epskom sukobu dvaju SDP-ovih titana pobijedi Milanović.

>> Linić: Najveći je moj promašaj to što sam državnim tvrtkama ostavio dobit iz 2011.