Milanović je već u kampanji, i 
to je razlog što bježi od reformi

Najvažnije što nam je premijer poručio prezentirajući u Saboru stanje nacije jest ono, kako se odmah složila većina analitičara, o čemu nije rekao ni slova. Naravno da je Zoran Milanović u prvi plan stavio sve pozitivne trendove, od manjeg broja nezaposlenih, nešto većeg izvoza, industrijskog rasta...., a da se nije zadržao na padu BDP-a ili potpunom izostanku investicija. Problem je, međutim, što u širokom luku zaobilazi reforme i još nas pravi ludima pa manevar izbjegavanja ključnih problema pakira u politiku socijalne osjetljivosti. – Moju vladu i mene neprestano se optužuje da nismo dovoljno hrabri za poduzimanje radikalnih reformi. Nismo hrabri zato što iz državne uprave i javne službe nismo smjesta otpustili više desetaka tisuća zaposlenih... Ja to ne shvaćam kao hrabrost! Nikad neću pristati na to da se društvena bešćutnost naziva hrabrošću – poručio je Milanović. Naravno da nam ne treba bešćutan premijer i da ne očekujemo da ljude izbacuje na cestu.

Ne radi se, međutim, o pitanju socijalne osjetljivosti, nego o tome da Vlada ni nakon tri godine na vlasti nema ideju kako riješiti problem glomazne i neučinkovite državne uprave i javnih službi. A upravo je funkcionalna državna administracija jedan od bitnih preduvjeta za stvaranje povoljnih uvjeta za ulaganje i poslovanje u Hrvatskoj. Nije, primjerice, stvar samo u tome kolike ćemo poreze plaćati, nego i u tome kako će se provoditi porezna politika. Trenutačno to izgleda tako da su svi službenici po uredima Porezne uprave upregnuti kako bi naplatili poreze. Blokirati će vam račune i zapečatiti ured ako nanjuše i najmanji dug, ali zato po pet, šest i više mjeseci ne rješavaju zahtjeve da se ljudima kojima je pao opseg posla smanji akontacija na PDV. E, pa pitam premijera možemo li tu govoriti o bešćutnosti?

Nije riječ, kako imputira Milanović, o zahtjevu da se radikalnim potezima stvaraju novi redovi na burzi. Govorimo o državnom aparatu koji mora postati učinkovitiji, manji, a time i jeftiniji.

Ali kako će se Vlada primiti toga ako nije mogla izaći nakraj ni s čistačicama? Zbog galame koja se digla u javnosti odustalo se od outsourcinga i gurnula priča o spin off-u – golemoj državnoj tvrtki za zbrinjavanje svih spremačica, kuhara i konobara koji primaju plaću iz proračuna. Nakon što se mjesecima ništa nije poduzimalo, odjednom se odustalo i od toga, pa se ide na treće rješenje koje znači da se neće ništa dirati, nego će se broj zaposlenih na održavanju i čišćenju smanjivati prirodnim odljevom.

Sve to skupa nije rješenje niti se u tome nalazi ikakva socijalna politika. Vlada je nesigurna i neodlučna, i zato se događa da se povuče pred prvom jačom kritikom. A galamdžija će biti uvijek. Sjetimo se samo koliko je bilo kritike na stažiranje za 1600 kuna. Na ministra Miranda Mrsića se nabacivalo drvljem i kamenjem, da bi se sada svi složili kako je to jedan od boljih projekata.

No, trebalo je neko vrijeme trpjeti udarce po leđima dok model prvog posla nije zaživio. A Milanović se ponaša kao da je već počela kampanja za parlamentarne izbore i ne želi povući ni jedan potez koji bi u prvoj rundi isprovocirao žešći otpor i kritike.

Hrvatska, međutim, nema vremena za takve kampanje. Do parlamentarnih izbora je više od godinu dana, i Vlada je dužna raditi do kraja mandata. Nema nikakvog opravdanja da se makar ne pripremaju reforme. U redu je što Milanović neće otpuštati ljude iz državnih službi, ali nije u redu da državne službenike i namještenike i dalje drži u posebnoj kategoriji zaposlenika. Zašto se, recimo, na njih ne primijeni Zakon o radu po čijim pravilima zasnivamo radni odnos i dobivamo otkaze svi mi koji nismo na državnim jaslama?

Državna administracija samo je jedan od primjera nužnih reformi od kojih Vlada bježi. Školstvo i zdravstvo su zapeli u lošim kadrovskim rješenjima, a o regionalizaciji Hrvatske nema smisla niti govoriti.

>> Milanović: Karamarko je govorio kao šef statistike u Sovjetskom Savezu