Bila mi je kolegica u jednoj od državnih agencija i iz prve ruke vidjela kako funkcionira naša državna birokracija. Nakon opisa, ne mogu se oteti zaključku da oni i dalje žive u radnoj sredini kao iz raja, koji je većina Hrvata, u ovih već šest godina recesije, zauvijek izgubila. Čelna osoba ima i dalje vozače, tajnice, pravnike i računovođe koji u pravilu ne rade ništa jer njihov posao obavljaju sa strane angažirani konzultanti i odvjetničke kuće.
U uredu čelne osobe postoji čak i “servirka hrane i pića”. Dužnost joj je šefu i gostima poslužiti kavu, čaj, sok, mineralnu s ili bez mjehurića. No to nije sve. U opisu radnog mjesta servirke ne stoji i obveza pranja čaša i šalica. Taj posao obavlja čistačica, nije outsorcana. Ovaj primjer simbolizira kakav nam je i dalje državni aparat koji nije prošao nikakvu tranziciju. Privatni sektor, koji financira ovakve, realno rečeno parazite, od spomenute servirke do pravnika koji se češkaju u radno vrijeme, a njihov posao obavljaju outsorcani i skupi privatnici i konzultanti – naslijeđe je koje vlada Zorana Milanovića nije ni dirnula.
Naprotiv, oni su ovo “leno” proširili i brojno uvećali s nekoliko tisuća svojih partijskih ljenguza. Da su Milanović ili bilo koji od njegovih ministara prije dolaska na vlast imali barem jednogodišnji trening u poslu u tzv. realnom sektoru, brzo bi naučili i savladali osnovnu lekciju – kada prihodi padaju, režu se troškovi. To znači otpuštanja i/ili rezanje plaća. Koliko treba. Milanovićev tim, osim ministra obrane Kotromanovića, premda im je to trebao biti prvi, nepopularan no potreban potez, nije ni do danas proveo tu reformu. Ona jest i najbolnija, ali i odmah daje rezultate. Državni službenici dosad su, uzmemo li u obzir i vrijeme prije Milanovićeve vlade, osjetili da je društvo i gospodarstvo izloženo krizi tek po tomu što su izgubili božićnicu i regres. U realnom sektoru istodobno je izgubljeno na desetke tisuća radnih mjesta, plaće su višekratno rezane i radi se neusporedivo više za manje novca.
Da je Milanović poduzeo tu prvu mjeru – reformu uprave, otvorio bi prostor za temelj svoje proklamirane politike, a to su, sjećate se – investicije. Umjesto toga, morao je osigurati novi novac za glomazni aparat, pa je dodatno povećao porezna opterećenja. U međuvremenu Milanović je potpuno izgubio povjerenje građana. Iz njegovih redova tvrde da on “živi u nekoj paralelnoj stvarnosti” i vjeruje da “stojimo sasvim dobro”. No čak i takav, Milanović još puno može napraviti do kraja mandata. Trebao bi, kao Angela Merkel “pošišati” prava i troškove, a ona je to učinila još uoči recesije. I nakon toga, unatoč floskuli da vlada koja čini reforme gubi na izborima – dobila još jedan mandat. Milanović, s obzirom na to da i dalje vjeruje u svoju pobjedu na idućim izborima, još može poduzeti taj prvi korak. Problem je što njegova koalicijska partnerica Vesna Pusić sada kaže da se više neće provoditi reforme, samo izborni PR. Ona se, očito, potpuno izgubila u vremenu i prostoru i Milanović je ne smije poslušati. Nego, naprotiv, poduzeti korake koji će dugoročno osigurati kvalitetniji život stanovništvu, pa i njegovoj djeci. Popularnost je izgubio, no neka i dalje vjeruje da je može vratiti, ali neka se odmakne od “ne da mi se” prakse i na kraju mandata napravi nešto po čemu ćemo ga ipak zapamtiti kao premijera. Pa makar time pomogao i novoj, Karamarkovoj vladi koja bi onda mogla započeti s manjim minusom.
>> U splitskoj županiji radi 'administrativna tajnica tajnice'
Ne treba Zoki više pomagati Karamarku jer mu je več previše pomogao svojim dosadašnjim neradom,tako da ne znam što bi se moglo dogoditi da narod bude još jednom prevaren kao što je to učinjeno lažnim obečanjima iz Plana 21.