Hrvatska već domalo godinu dana ima predsjednika Zorana Milanovića. Milanović je njen peti predsjednik. Prvi predsjednik Franjo Tuđman bio je član Društva hrvatskih književnika, i to od 1970. godine, te član hrvatskog centra PEN-a, a za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1992. godine kada je već bio na predsjedničkom tronu.
Pisao je knjige, uglavnom s povijesnim temama, doktor je znanosti, a bio je i osnivač i direktor Instituta za historiju radničkog pokreta te predavač na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka.
Drugi predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, za razliku od Tuđmana, više se bavio usmenom književnošću, što ne znači da nije bio književni junak jer su se o njemu pjevale gange, a bogme i pisali romani, doduše s ključem, koje i nije bilo tako teško otključati...
Treći predsjednik Ivo Josipović čovjek je s dvije (točnije tri) karijere, čovjek s dva fakulteta, doktor znanosti, sveučilišni profesor, ugledni pravnik i akademski glazbenik, izvođeni skladatelj, glazbeni organizator, ali i publicist koji sigurno još ni izdaleka nije stavio točku na svoj opus.
Josipovića je zamijenila Kolinda Grabar-Kitarović, prva hrvatska predsjednica koja je poput prethodnika izborila samo jedan predsjednički mandat. Ona je profesorica engleskog i španjolskog jezika, diplomatkinja i političarka te odnedavno članica Međunarodnog olimpijskog odbora, što je i razumljivo jer se u svom mandatu uglavnom bavila sportom.
I nakon gospođe Kitarović dolazi nam Zoran Milanović, diplomirani pravnik, diplomat i političar koji je gotovo cijeli život proveo u državnoj službi na ove ili one načine. Bio je i vođa opozicije i premijer.
U vrijeme njegove vlade budžet za kulturu bio je na povijesno najnižem nivou od hrvatske nezavisnosti. Milanovića kultura jednostavno nije zanimala. Kultura mu je bila teška gnjavaža koju je zdušno prepustio kadrovima iz HNS-a. Milanović tako svojedobno nije čuo tko je to Vjeran Zuppa, ali ne zato što Zuppa nije čovjek od imena, nego jer je Milanović tipični zagrebački ignorant i dokaz da fakultetska diploma čovjeka ne čini intelektualcem.
Za Milanovića se priča da je ljevičar, ali njemu je to potpuno svejedno i vrlo mutno, maglovito područje. On je prije svega državni karijerist koji može biti apsolutno sve što donosi novac i pijetlovsko hvastanje pred javnošću. A tko ima novca i položaj, e taj u nerealiziranim društvima poput ovog novohrvatskog može prikrivati vlastitu nesigurnost i neznanje, vlastitu bijedu i moralne dubioze. Baš poput Milanovića.
U godinu dana predsjedničkog mandata, koji su obilježili nestvarni potresi i koronska pandemija, predsjednik Milanović imao je nekoliko protokolarnih obaveza. Neke od njih, a može ih se nabrojiti na prste jedne ruke, posvetio je kulturi. Bio je tako na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara. I da. Pojavio se na nedavnoj dodjeli nagrade Fric u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gdje je u govoru najviše spominjao NIN-ovu nagradu za književnost s naglaskom na Slobodana Selenića i Danila Kiša.
Očito imamo načitanog predsjednika koji se, doduše, začudio što je tako mladi čovjek poput Marka Gregura napisao tako dobar roman (“Vošicki”) da je mogao osvojiti Frica. A Marko Gregur ima gotovo četrdeset godina!? I onda je u foajeu HNK, u kojem zbog epidemioloških mjera nije bilo gotovo nikoga, naš predsjednik rekao da nikada nije čuo za Vošickog, koprivničkog knjižara i nakladnika o kojem piše Gregur, ali da je čuo za Krležu. Aleluja.
Ali je već za koji dan nakon dodjele Frica naš načitani predsjednik koji po vlastitom priznanju nema vremena za čitanje beletristike dao izjavu o Vedrani Rudan, hrvatskoj plodnoj i prevođenoj autorici (ovo plodnoj se odnosi na objavljena djela). A u toj izjavi predsjednik koji, eto, nema vremena za čitanje beletristike rekao je urbi et orbi da je Vedrana Rudan “polupismeno, vulgarno piskaralo”.
Odakle taj zaključak našem predsjedniku koji nema vremena za čitanje beletristike jer svakog tjedna ima barem jednu protokolarnu obavezu? I otkuda mu uopće pravo da procjenjuje nečiju pismenost?
I zašto se, za Boga miloga, takvim uličarskim rječnikom obraća samo ženama koje su mu polupismena piskarala, narikače, trivijalne logičarke, takozvane pravobraniteljice...
Tek sada je potpuno jasno zašto u vrijeme Milanovićeve vlade Istanbulska konvencija nije ratificirana. Gladan sitom ne vjeruje.
Vedrana Rudan jest polupismena i jest vulgarna. Što u tome ima sporno? I nije jedina među ljevičarima i jugonostalgičarima. To čak ni našem "načitanom" predsjedniku nije moglo promaknuti. A i sami autor, obzirom na način na koji piše o KGK, nije osobito načitan. Barem ne u području kojim se, kao, bavi.