Milanović se ponio lošije od svoje prethodnice, ali nitko se ne usudi ništa reći

Kad je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović otimala mikrofon novinaru kako bi došla do mogućnosti da mu odgovori, ili kad je njezin glasnogovornik pokušavao ugasiti novinarku i kamermana kad su predsjednici postavili pitanje koje nije željela čuti, o tome ste mogli čitati u medijima. Google će vam i danas ponuditi četveroznamenkasti broj izvora na kojem ste se informirali o tome. Jer vaše je pravo da znate, pogotovo ono što ljudi na poziciji moći ne bi nužno željeli ni da se pita ni da se zna.

Kad je ministar Tomislav Ćorić u jednom novinarskom rešetanju iznio nesuvislu i nikad objašnjenu (dakle, komotno možemo reći lažnu) insinuaciju da je jedan od novinara koji ga tako uporno ispituju u nekom sukobu interesa, to je također bila vijest posvuda gdje je, zasluženo, i trebala biti. Radili su se nastavci te priče danima, iz raznih kuteva. Ćorić je dobio zaslužene lekciju. Kad se, međutim, prošloga tjedna predsjednik Republike Zoran Milanović obrušio na novinara Sašu Kosanovića gore nego što se dogodilo u bilo kojem od tri navedena primjera pojedinačno, a možda i gore nego u sva tri zajedno, o tome ni traga ni glasa.

Ni u medijima koji inače svaki takav događaj bilježe. Nema ni solidarnosti novinara, nema reakcije Hrvatskog novinarskog društva, ni civilnih udruga koje se takvim slučajevima redovito bave, pa i u puno benignijim, no dakako puno nabrijanijim primjerima. Ovaj slučaj nije nimalo benigan, niti ga je potrebno nabrijavati, jer je strašan sam po sebi. Dovoljno ga je zabilježiti. Ali nekim čudom zavladala je medijska tišina. Samoproglašeni “silenzio stampa”.

Već se s verbalnim napadom Milanovićeva glasnogovornika Nikole Jelića na novinarku Sandru Bartolović vidio početak tog fenomena, koji se na primjeru Kosanovića sada dalje razvija i potvrđuje. Taj se fenomen sastoji u tome da, pred konstantnim Milanovićevim divljačkim verbalnim napadima, ljudi koji bi trebali raditi svoj posao u demokratskom društvu napuštaju svoje pozicije, ne brane profesiju, slobodu govora i/ili demokraciju, nego se povlače i odustaju. Ne znamo zašto je to tako. Da bismo znali, prvo trebamo o tome povesti razgovor, a kao što vidimo, o tome se šuti već na razini vijesti. Nije se ni dogodilo, a kamoli da se stiglo raspraviti. Ali među razlozima o kojima bismo u ovoj medijskoj tišini možda mogli nagađati svakako su tri potencijalna.

Pred Milanovićem kolektivno odustajemo, prestajemo biti korektiv vlasti, ili zato što je “naš” (to je ona logika: nećemo valjda po našima). Ili zato što svi vidimo da je previše iracionalan (to je ona logika: ma pusti…). Ili je dovoljno velik broj ljudi jednostavno u strahu da će oni biti sljedeća njegova meta (logika: ne bi se štel mešati). Jer uvjerili smo se da, ako postoji obrazac u predsjednikovu odabiru meta, taj obrazac bira one koji ga se usude kritizirati. Ako se sve ovo događa iz bilo kojeg od ta tri moguća razloga, to je vrlo loše za hrvatsko društvo. Na više razina.

Prvo, jer pokazuje koliko su krhki, reverzibilni dosegnuti standardi u razvoju našeg društva. Da novinarska profesija i borci za slobodu govora ovako zaspu na straži (ili svjesno odluče usnuti u licemjerje), to ne bi trebao biti samorazumljiv razvoj događaja u razvoju našeg društva i profesije (koja je, usput, samoregulirajuća djelatnost, ali u Hrvatskoj očajno nesposobna da u tom reguliranju same sebe čuje i kritičke glasove iznutra). Druga razina je što predsjednik Milanović bira mete o kojima je maštao da će ih napadati jedan Tomislav Karamarko ako jednom dolasku na vlast (meta Puhovski) ili mete iz redova pripadnika manjina.

Milanović optužuje Kosanovića da je u sukobu interesa jer je – što – hrvatski Srbin?! I time signalizira opskurnim portalima, koji su se u operaciju “character assasination” te mete uključili davno prije no što se toga genijalno dosjetio predsjednik Republike, da je njihova stara meta ponovo aktualna, i potpuno nebranjena. Kosanović i Bartolović su, prvo i najvažnije, veliki novinari. Ako to nitko ne želi reći, reći ćemo ovdje. I to bi trebao biti početak i kraj svakog sitnog, bijednog pokušaja, makar dolazio i iz uvažene institucije predsjednika Republike, da ih se ogadi, napadne i da se zastraši čitav kolektiv iz kojeg te dvije osobe dolaze. Milanović to radi dosta uspješno, uz asistenciju raznih statista i navijača. Ali to što radi štetno je za Hrvatsku.