U kojem god svijetu živio premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović, to nije realnost. Gledajući njegove reakcije na stanje u SDP-u, Vladi i državi, a riječ je o potpunom urušavanju svih sustava, vidljivo je da on uopće ne vidi te razvaline oko sebe. Pri tome nije riječ o glumi, pokušaju da se političkom pragmatikom, vrckavošću pokušava zamuljati stvarnost, pri tome je, bojim se, na djelu podsvjesno potiskivanje realnosti. U svom najduljem medijskom nastupu nakon aktiviranja Slavka Linića, događaja koji označava početak cijepanja vladajuće stranke i gubitka vlasti, predsjednik SDP-a za Jutarnji list daje intervju nakon kojega je javnost još zabrinutija, ne za Milanovića i SDP, nego za svoj opstanak.
Jer Milanović nije nijednom izjavom, nijednim slovom pokazao da je svjestan da je zabrljao i gdje je zabrljao. Naprotiv, on i dalje vjeruje da problema, u stvari, nema. On te probleme ne vidi, on ne priznaje da ga 80 posto građana ne podržava. On ne vidi da je njega i tu vlast Linić jako ogolio i da je dovoljno da i puno manji postotak od onoga što je Linić otkrio bude istina pa da Milanović potpuno potone. Međutim, on preskače Linića, bježi od svoga brata i njegove bivše žene, ne spominje Merzelicu, Sabu (iza kojega još stoji lokalni SDP i pružit će mu potporu na izborima u Vukovaru!?), preskače pad BDP-a... No, veći dio razgovora posvećuje – HDZ-u i onome što je ta stranka radila, a naročito rado govori o Tomislavu Karamarku. Pritom ne bira riječi, divljom bujicom svima koji su na izborima za Europski parlament glasovali za HDZ-ovu listu poručuje da su primitivni, militantni nacionalisti. Milanović zapravo mrzi pola nacije, ali sasvim ozbiljno poručuje da će na idućim parlamentarnim izborima pobijediti – SDP s njim na čelu! Kaže da će se to dogoditi potkraj 2015. Pa onda, negdje pred kraj intervjua, sasvim nadrealno kaže da imamo dovoljno EU, koliko nam treba...
Dodamo li tome i nastup njegova potpredsjednika Branka Grčića, koji na podatak da nam BDP pada već 10. tromjesečje objašnjava da je to, u stvari, dobro, čovjek se već pita sanja li ili je to strip u kojemu se Vlada pretvorila u cvjećarnicu Alana Forda. No, nećemo plakati. Istina, taoci smo Milanovića, Grčića, Jovanovića, Hajdaša Dončića, Jakovine, ali preživjet ćemo i to. SDP je, kao što se to pokazalo i u slučaju HDZ-a, velika hrvatska stranka, sabrat će svoje redove i demontirati tu alanfordovsku ekipu. Morat će, jer u suprotnom se s ovakvim vrhovništvom više i ne mora pojavljivati na "velikim izborima", kako Milanović naziva parlamentarne izbore.
S druge strane, utješno je to što se HDZ stabilizirao, tako da najveća hrvatska stranka djeluje ozbiljno i može se vjerovati da će biti još spremnija do parlamentarnih izbora. Kada bi Milanović razabrao realnost, priznao bi i on da je HDZ sada najstabilnija hrvatska politička stranka. To jest činjenica, mnogima istina još apsurdna, ali ipak činjenica. Alternativa, dakle, postoji. SDP se, međutim, nalazi tek na početku puta koji je prošao HDZ. Prvo mora spoznati da nije uspio iskoristiti šansu koju su mu hrvatski birači podarili. Pa spoznati gdje je promašio. Pa onda mora proći i kroz čistilište unutarstranačkih izbora. Naravno, potom mora izabrati lidera koji će mu vratiti stabilnost. Baš me zanima tko će biti SDP-ov Karamarko.
Ja HDZ vidim doista kao manje zlo, ali doista daleko manje zlo od ove garniture koja je u zadnjih dvije godine zadužila zemlju za 10 milijardi dolara i opet "ostvarila" gospodarski pad u sve i jednom kvartalu od kad je na vlasti. A što se tiče presude HDZ-u, da su kriteriji isti, barem ako je sudeći po međusobnim optuživanjima Linića i Milanovića, u Remetincu bi sjedili i ministar financija i predsjednik vlade. A da ne spominjem SDP-ove lokalne "zvijezde" Lovrićku, Sabu itd. Eto toliko o razlikama.