Milanović - u Europi sluganstvo, u Hrvatskoj despotska samovolja

Ne postoji država radi ljudi nego ljudi radi države. Nitko dosad nije kao predsjednik Vlade Zoran Milanović tako dosljedno i bešćutno provodio to načelo, bio tako čisto, besprijekorno utjelovljenje države koja bez imalo srama s ljudima postupa kao s robljem bez ikakvih prava. Gledamo ga kako u razgovoru za RTL televiziju, držeći se kao Sulejman Veličanstveni, objašnjava zašto će se plaće više od 200.000 državnih službenika smanjiti tri posto da bi se uštedjela milijarda kuna. Ni riječi ne kaže o tome tko je kriv što se do te i drugih milijardi u proračunu umjesto haračem nije došlo na drugi način, na primjer, većom proizvodnjom ili dukčijom politikom prema stranim profiterima - pogotovo u bankarstvu i velikim, nekad strateškim državnim tvrtkama - koji Hrvatsku godišnje opljačkaju za neusporedivo više novca nego što će se dobiti spomenutim smanjenjem plaća. A ni riječi ne kaže jer ne želi priznati da je nesposoban kad se radi o proizvodnji i sluga moćnika iz Europske unije kad bi trebalo obuzdati inozemne kapitaliste u cijeđenju građana i gospodarstva. I dok se manje-više sve zemlje u EU bore za svoje nacionalne interese, na nedavnom skupu ljevičarske europske elite u Torinu Milanović je zaradio pljesak okomivši se na nacionalizme i borbeno se zauzevši za više “europskoga duha”. A tko mu je to pljeskao? Pa i oni koji su se u Hrvatskoj izborili za više “europskoga duha” otevši nam sve banke, Hrvatski telekom, Inu, Plivu... I dok taj “europski duh” satire hrvatske građane i tvrtke, Milanović mu se po Europi udvara govoreći da je Briselac, napadajući nacionalizme, opanjkavajući svoju zemlju kao “nevjerojatno paradoksalnu”... Ponavlja se upravo onaj obrazac koji je kao oporbenjak posve točno pripisao Sanaderu - u Europi beskrajna servilnost, u Hrvatskoj despotska samovolja. 
Po kojem to pravu osim po pravu nasilne odluke koju mu omogućuje vlast oduzima državnim službenicima tri posto plaće? Što je najgore, on o tome govori kao o dobročinstvu, traži odobravanje, sriče retoričke figure i dosjetke koje bi ga trebale predstaviti kao umnu, duhovitu, sposobnu, moralnu osobu, poput provalnika koji bi vam pokrao stan a na stolu ostavio Evanđelje.

Nijedna vlada nije se kao sadašnja u spašavanju države toliko koncentrirala na novac koji imaju građani, istodobno istim tim građanima smanjujući mogućnosti da ga zarade. To proturječje znači da će stanovništvo biti sve siromašnije, a pohlepa države prema njemu sve veća. I dok zakida ljude na “državnom poslu”, Milanović ih u svakoj prilici podsjeća da su zbog sigurnih radnih mjesta i redovite plaće povlašteni u usporedbi sa zaposlenima u privatnim tvrtkama. A on, kako naglašava, i na njih treba misliti. A kako misli? Tako što gotovo tisuću ljudi svaki dan dobije otkaz! Ova je vlast, zajedno s domaćim i stranim krupnim kapitalom, zauzela najokrutnije moguće stajalište: interesi građana ne postoje, postoje samo interesi profitera i države. I privatnici i država nad svojim zaposlenicima imaju gotovo neograničenu moć, a onu koja im nedostaje zadobit će promjenom Zakona o radu. Uz rijetke i časne iznimke, sindikalni su vođe kilavi i nesposobni za prosvjede koji bi uzdrmali vlast, pa samovolja Kukuriku koalicije nema ni međa ni prepreka.

Svi koji mogu iz Hrvatske se iseljavaju, i s tim i bez toga na rubu smo demografske katastrofe. I dok vlast uza sve to samo smišlja kako operušati građane, nije u stanju osigurati djeci čašu zdravoga mlijeka, a stotine tisuća ljudi jede jeftino plaćeno a skupo prodano polutrulo meso i drugu hranu uvezenu iz Europe kad joj je rok trajanja na samom isteku. Milanović sve to dobro zna, no njegova briga nije Hrvatska nego dojam koji će ostaviti i kad najavljuje kako će država opet ljude zakinuti. Ostaviti dojam - ali komu? Ova vlada zapravo više ni sa kim ne komunicira, ona je poput bolesne krave koja se savija prema svome vimenu i sama sebe doji, sama sa sobom komunicira, zaboravivši na travu, sijeno, bika, tele, ukućane...