U dvokružnome većinskom sustavu izbora – kakav se primjenjuje u Hrvatskoj na izborima načelnika općina, gradonačelnika i župana, ali i predsjednika države – jedini pravi pokazatelj odnosa političkih snaga jest raspodjela glasova birača u prvom krugu glasovanja. Samo se glasovi dani kandidatima i strankama u prvom krugu smatraju izrazom autentične političke volje građana i iskazom njihovih izvornih političkih preferencija. Stoga, primjerice, zagovornici jednokružnih izbornih sustava smatraju da su kandidati koji pobijede u prvome i jedinom krugu s relativnom većinom glasova birača na stanovit način legitimniji od kandidata koji pobijede u drugom krugu s apsolutnom većinom glasova koja je nastala “miješanjem političkih karata” između dva kruga izbora. U miješanje karata između prvoga i drugog kruga – zakulisne političke pregovore i dogovore pune „ponuda koje se ne mogu odbiti“, pozive biračima da pretrče na drugu stranu praćene svakojakim obećanjima te druge politički i moralno dvojbene poslove – uzdaju se sada mnogi, a možda najviše predsjednik SDP-a Zoran Milanović. Samo bi, naime, neko čudotvorno miješanje karata moglo spasiti od propasti njegov glavni osobni “strateški projekt” na ovogodišnjim lokalnim izborima – “operaciju Ostojić”.
Bolji u lokalnoj politici
Operacija je, kako znamo, doživjela težak poraz u prvom krugu glasovanja. No nije ni jedini ni najveći problem to što je formalno glavni akter operacije, Rajko Ostojić, matematički poražen u gradonačelničkoj utrci u Zagrebu. Veći je problem što taj jedan izborni slučaj sadržava u sebi najmanje četiri velika politička i moralna poraza koji su nastali kao izraz katastrofalnoga “strateškog“ razmišljanja Zorana Milanovića.
Prvo, u utrci za gradonačelnika Zagreba, u koju je poslan da pobijedi, Rajko Ostojić doživio je težak poraz u prvome, a gotovo će sigurno doživjeti jednako težak poraz i u drugom krugu glasovanja. Tako će SDP ostati bez mjesta gradonačelnika metropole nakon mnogo godina. To nije samo najteži poraz SDP-a na ovim lokalnim izborima nego i najveći politički neuspjeh stranke od gubitka parlamentarnih izbora 2007. SDP je izgubio Zagreb kao svoju stvarno i simbolično najvažniju političku utvrdu koju je držao u svojim rukama i u najtežim stranačkim danima kad je Tuđmanov i Sanaderov HDZ suvereno vladao državom. Izgubio ga je, i to će ostati zabilježeno, dok je predsjednik stranke bio Zoran Milanović.
Drugo, to je poraz Vlade jer se nezadovoljstvo njome i njezinom politikom prelilo na lokalne izbore i obilo o glavu velikom broju SDP-ovih kandidata za mjesta u lokalnoj i regionalnoj vlasti. U poraz Vlade utkan je i poraz njezina prvog čovjeka, premijera, jer je nezadovoljstvo njime, njegovom političkom retorikom i njegovim političkim ponašanjem hendikepiralo i stranku i njezine kandidate svuda, a posebno u Zagrebu. Rezultati lokalnih izbora formalno ne mogu dovesti u pitanje legitimnost Vlade, ali je stvarno mogu uvelike uzdrmati i oslabiti u javnosti. Nema sumnje da će se to i dogoditi. Čvrsta parlamentarna većina sve će više funkcionirati kao nekovrsni sanitarni kordon koji održava i štiti Vladu od političkog raspoloženja javnosti.
Sebi upriličio plebiscit
Treće, to je poraz Rajka Ostojića kao ministra, političara, pa i osobe. Ostojić je dugo čekao da postane ministar zdravlja, odavao je dojam kako doista zna i želi obavljati taj posao i kako jedva čeka da počne reformirati bolesni hrvatski zdravstveni sustav i vraćati hrvatsku medicinu, kako je to višekratno izjavljivao, na sam vrh svjetske medicine gdje je nekad bila i gdje joj je i mjesto. Mnogi su mu povjerovali. Mnogi su smatrali da je upravo on najbolji dio Vlade. A onda je godinu i pol dana nakon što je preuzeo resor odlučio otići iz njega. Zašto? Zato što je shvatio ili iskusio da ne može reformirati zdravstveni sustav? Zato što se žrtvovao interesima stranke kako bi spasio njezinu vlast u Zagrebu? Ili zato što se polako počeo pretvarati u političara opće prakse koji misli da može raditi sve i kojemu je zapravo svejedno što radi ako je položaj na kojemu se nalazi dostatno moćan, prestižan i vidljiv? Bilo kako bilo, Ostojić je duboko pogriješio. Ako je bio izložen snažnom pritisku najužega stranačkog vodstva i Milanovića osobno da prihvati kandidaturu, bezuvjetno se morao oduprijeti tom pritisku. Nije on profil lokalnog političara, makar posrijedi bio i Zagreb. Ne leže mu lokalni poslovi, ne zna govoriti jezikom i žargonom lokalne zajednice, profesorski je krut u komunikaciji i prilično očito hini opuštenost u susretima s običnim svijetom. Nisu to nužno ni profesionalni ni ljudski nedostaci, ali jesu mane velikim trkačima u lokalnoj politici. I što će Ostojić učiniti sada? Vratiti se na ministarsko mjesto s kojega je želio otići? Kakav će biti taj povratak i koliko će vjerodostojno nakon svega obavljati ministarski posao? Tu je još jedno malo „strateško“ potpitanje Milanoviću: kakvi su to obrasci političke regrutacije stranačke elite u kojima se pad ili silazak s nacionalne na lokalnu razinu politike, s mjesta ministra na mjesto gradonačelnika, doživljava kao logičan karijerni put? Pa i HDZ je poslao Božidara Kalmetu u nacionalnu političku mirovinu prije nego što ga je nagnao da se u suton svoje političke karijere opet natječe za gradonačelnika Zadra. Napokon, kako se mogu i smiju tako otvoreno podrediti interesi Vlade interesima stranke? Ako je Ostojić izvrstan ministar zdravlja, kako tvrde u SDP-u, kako se naciji smije uskratiti pravo da ima izvrsnog ministra zdravlja samo zato da bi stranka dobila gradonačelnika metropole? Naposljetku je ispalo da se volja relativno malobrojne manjine zagrebačkoga biračkog tijela koja je glasovala za Ostojića nadredila interesima države i nacije.
Četvrto, u Milanovićevu “operaciju Ostojić” ugrađen je politički i ljudski poraz predsjednika zagrebačke organizacije Davora Bernardića. Bernardića su za svoga predsjednika izabrali članovi zagrebačkog SDP-a na izravnim izborima, kao što su Milanovića na čelo stranke izabrali članovi nacionalnog SDP-a. Bernardićeva je izborna i politička legitimnost u stranci uvjerljivija od Milanovićeve: on je pobijedio na pravim kompetitivnim izborima u gradskoj organizaciji, a Milanović je upriličio za sebe osobni plebiscit na kojemu nije imao protukandidata. Bernardić je, po logici stvari, pobjedom na stranačkim izborima stekao pravo da bude kandidat na gradonačelničkim izborima. No Milanović nije mislio da je to dobro rješenje i počeo je planirati tajnu operaciju političke dekapitacije Bernardića za koju su prije doznali novinari nego predsjednik najjače stranačke organizacije u zemlji. Uslijedilo je tužno i sramotno razdoblje u politici stranke. Bernardić je tjednima uoči političke dekapitacije hodao gradom poput kakva ukletog Holandeza uvjeravajući sve oko sebe da će on biti SDP-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba i da Milanović nije toliko neodgovoran političar da suspendira volju zagrebačkog članstva i promijeni stranačkog kandidata za najvažniji položaj na lokalnim izborima nedugo prije njih. A onda se uvjerio da će se dogoditi upravo to. Stranački je vrh suspendirao Bernardića s položaja neformalnog kandidata za zagrebačkog gradonačelnika zato što, navodno, nije bio dobar protukandidat Bandiću i tako je “našeg Beru”, kako su mu licemjeri nastavili tepati, silno politički i ljudski ponizio, kao što je to rijetko kada učinila neka stranka nekome svojem visokom političkom dužnosniku. Bernardić je naposljetku prihvatio “smrtnu presudu”, ali zasigurno nije ni zaboravio ni oprostio Milanoviću ono što mu je priredio.
Paradoksalno je, pritom, da se pokazalo kako Bernardić bolje pliva u lokalnoj politici od Ostojića, da bolje poznaje grad, bolje komunicira s građanima i zacijelo ne bi ostvario ništa gori izborni rezultat od njega. Uostalom, lista SDP-a koju je predvodio Bernardić dobila je 2,5 posto glasova više od Ostojića, što je prilično neuobičajen ishod glasovanja na istodobnim stranačkim i pojedinačnim izborima. Evo dokaza za to: Sabo je u Vukovaru dobio 10,5 posto, Vrkić u Osijeku 9,4 posto, Županović u Šibeniku 9 posto, Baldasar u Splitu 5,8 posto, Ronko u Požegi 4,3 posto, Obersnel u Rijeci 3,5 posto, Benčić u Karlovcu 2,8 posto, Bilić u Zadru 2,7 posto, V. Želježnjak u Koprivnici 2,3 posto, Grbin u Puli 2,1 posto glasova više od stranačkih lista koje je predvodio SDP u tim gradovima. Stari SDP-ovi kadrovi u utrci za župane i županice znatno su ostavili za sobom liste vlastite stranke u utrci za županijske skupštine: Zlatko Komadina je u Primorsko-goranskoj županiji dobio čak 16,1 posto, a Marina Lovrić-Merzel u Sisačko-moslavačkoj županiji 13,2 posto glasova više od lista svoje stranke u borbi za županijske skupštine. Željko Kolar, slabo poznati SDP-ov kandidat za župana u Krapinsko-zagorskoj županiji, dobio je 6,2 posto više glasova od stranačke liste i pobijedio u prvom krugu.
Operacija spašavanja
Ako su na primjeru Ostojića Milanović i SDP pokazali da su državne interese spremni podrediti stranačkima, onda su na primjeru Bernardića pokazali da su tim istim pseudostranačkim interesima spremni podrediti političko i ljudsko dostojanstvo pojedinaca. U interesnom trokutu koji čine pojedinci, stranka i država naposljetku su izgubili svi. Izgubio je SDP, izgubila je Vlada, izgubio je ministar Ostojić, izgubio je šef zagrebačkih socijaldemokrata i saborski zastupnik Bernardić. A da bi se sve to postiglo, stvarno treba biti politički majstor. A taj se politički majstor, glavni opći “kandidat” na ovim izborima i tvorac ovoga izbornog čuda, skriva iza političkih kulisa i šalje svoje poklisare da uvjeravaju javnost kako on nema ništa s izborima. Izborni su porazi sastavni dio političkog života i pojedinaca i stranaka. No umijeće je političkog vođe da predvidi važne političke poraze i da minimalizira štetu koju će oni nanijeti stranci. Ako je Milanović predvidio poraz SDP-a na gradonačelničkim izborima u Zagrebu, a morao ga je predvidjeti, onda je učinio sve da štete od tog poraza maksimira. I uspio je u tome.
Što će sada biti? Uslijedit će operacija spašavanja vojnika Milanovića u kojoj će sudjelovati najpouzdaniji članovi njegove ministarske i zastupničke klike. Oni će svu odgovornost za neuspjeh prebacivati na gradsku organizaciju SDP-a i Bernardića osobno. Prije no što se zdušno prime tog posla, morali bi imati na umu da će dodatno razvaljivanje zagrebačke stranačke organizacije, koje je ionako prilično uznapredovalo, biti kobno. Ako nerazumno krenu u taj pohod, zagrebačka organizacija trebala bi se masovno i organizirano suprotstaviti tome radi budućnosti stranke, grada, države i demokracije. Ne prikupi li hrabrosti za to, SDP-u se pišu crni dani. Europski su ga izbori načeli, lokalni dobrano potresli, a parlamentarni bi ga mogli dokrajčiti. A nije moralo biti tako. Sada je, naime, gotovo sigurno da bi SDP pobijedio na europskim izborima da su se održali zajedno s lokalnima. Pobijedio bi vjerojatno čak i na odvojenim europskim izborima da se Milanović nije odlučio usred spašavanja države od kolapsa posvetiti jačanju i osamostaljenju istarskog SDP-a! U to je ime praktično raskinuo strateški koalicijski savez s IDS-om i upustio se u svoj drugi veliki „strateški“ projekt: “operaciju Kajin”. Za dva tjedna trebat će nešto kazati i o tome.
>>\'SDP više ne zna ni matematiku, mi smo dobili 3% više\'
>>Neki iz SDP-a vratit će se \'tatici\', on želi prebjege iz svih stranaka