Milanović vjeran sebi: Drži se predizbornih obećanja i iritira dio političke scene

Nitko Zoranu Milanoviću ne spori da je imao pravo napraviti sve što je napravio u prvome mjesecu svoga mandata, a toliki osporavaju njegove odluke kao da je sve to učinio bespravno i nezakonito. Nitko novome predsjedniku nije dokazao da krši izborna obećanja i da radi nešto što nije najavljivao u kampanji, a ipak ga napadaju i s lijeva, a osobito s desna, kao da vara građane. Prevario bi ih da je jedno govorio a da drugo radi. Zasad se drži datih obećanja, i iritira onaj dio političkoga staleža oko sebe koji nije vjerovao da će biti “Predsjednik s karakterom“.

Biste kao piste za obračun

Slagao se netko s Milanovićevom politikom i s njegovim odlukama ili ne slagao, mora se složiti da je Hrvatska u njemu dobila političara koji nije izabran na jednom programu, a vlada na drugom. Kod preuzimanja vlasti dao je svima do znanja da neće biti služben kao njegovi prethodnici i da se neće držati protokola kao pijan plota. Kod preuzimanja dužnosti nije prekršio zakon, iako je sam čin minimalističke predsjedničke prisege sveo na donju granicu političke korektnosti. Iznenađuje strpljivost kojom podnosi neodmjerene kritike poslije radikalne inventure u likovnome pejsažu na Pantovčaku koje idu do otvorenih prijetnji o “Izdaji“, “Državnome udaru“ i “Političkoj agresiji“. Spada li to u pripremanje terena za podizanje novih šatora?

Prvi Milanovićevi državnički potezi ukazuju na to da će kao pravnik paziti što piše u Ustavu o njegovim pravima i obvezama, i da će se pružati koliko mu je pokrivač dug, a da će kao političar pamtiti na čemu je dobio izbore; ne može ići iznad toga a da ne izloži sebe, ni ispod toga a da ne založi birače. Ne vlada, zasad, tako da izaziva sukobe, prije svega s Vladom s kojom dijeli svoje najvažnije ovlasti, niti da stvara konflikte da bi potvrdio da politički postoji. Položaj na čelu države daje mu privilegiju da sve vidi; ograničene ovlasti suzuju mu prava na ono što ne pripada drugim institucijama vlasti.

Biste opet služe kao piste za političke borbe. Kad je Kolinda Grabar-Kitarović povukla iz političke postave bistu Josipa Broza, dio ljevice zamjerio joj je da se tako odrekla hrvatskoga antifašizma, koji utjelovljuje Tito, sa svim svojim poslijeratnim diktatorskim krivnjama. Na desnici nitko riječ nije rekao da tako dezavuira Franju Tuđmana, koji je uz sebe postavio i čuvao Augustinčićev rad, koji umjetnički nije tako bezvrijedan da bi ga trebalo micati iz likovnih razloga, a politički nosi simboliku koja se uklapala Tuđmanov državotvorni projekt. Tko danas ističe samo jednu Titovu stranu – da je bio zločinac, a ne i drugu, da je vodio partizanski pokret, ne uzdiže njegova generala koji ga je branio zbog ratnih zasluga za Hrvatsku.

Mogao je Zoran Milanović taktizirati, i slati biste postupno u muzeje, sve dok ne ostane samo jedna, Franje Tuđmana, koji uživa povijesni status oca države, možda i druga, Ante Starčevića, oca domovine, a možda i treća, kralja Tomislava, s kojim počinje hrvatska državnost. Svi oni imaju monumentalnije spomenike u glavnome gradu: tko hoće, može ih vidjeti. Kod svih drugih, mogla bi se postavljati pitanja: zašto Ivan Mažuranić a ne poznatiji ban Josip-Juraj Jelačić, zašto Strossmayer a ne jednako veliki graditelj Iso Kršnjavi, zašto Stjepan Radić a ne tvorac Banovine Vladko Maček, zašto jedan kardinal (Stepinac) a ne drugi (Kuharić)...? Biste dijele Hrvate, zato što predstavljaju politiku, a ne samo hrvatsku povijest. Tuđmanovu uravnoteženu postavu načela je Grabar-Kitarović; Milanović je dovršio operaciju, tako da je skinuo sve ostale biste i uputio ih u muzeje. Novi predsjednik uvijek može reći da je za to dobio mandat birača.

Od svih izbornih obećanja, svakom je predsjedniku najteže – i najvažnije – da djeluje kao predsjednik svih hrvatskih državljana. Kad je, nepozvan, zastupao Željku Markić s obranom – je li ona „državni neprijatelj“ – kakvu za političke oponente nije imao ni jedan njegov prethodnik, na jednom amblematskom primjeru Milanović je demonstrirao kako se može – zapravo, mora – biti predsjednik svih građana Hrvatske. Branio je, na volterovski način, pravo oponenta da politički postoji (i djeluje) iako se ne slaže s njegovim stavovima. Nije li to jedna od temeljnih funkcija Predsjednika Republike da štiti i promiče ravnopravnost svih građana, neovisno, u tome – i svakom drugom – slučaju o njihovim uvjerenjima, nacionalnosti, vjeri, rasi ili spolu?

Ide zacrtanim putem

Zasad Zoran Milanović ide zacrtanim putem. Mogao se udvarati ljevici i postaviti na položaj savjetnika za obrazovanje neku drugu, manje spornu osobu od Jadranke Žarković-Pečenković koju su, čak i u njegovoj stranci, dočekivali na nož zbog navodnog pogodovanja konzervativnoj udruzi “U ime obitelji“. “Predsjednik s karakterom“ nije htio kapitulirati pred kritičarima, većinom iz lijevo orijentiranog civilnog društva, da ne bi već na prvome koraku pokazao da nema snagu koja mu se pripisuje. Poznato je da savjetnik savjetuje a ne odlučuje, i da je od njega više koristi kad djeluje avocatus diaboli negoli kad stalno povlađuje svome šefu. Ako se dva čovjeka u svemu slažu, jedan je suvišan!

Jedno po jedno, novi predsjednik ispunjava svoja izborna obećanja i u osjetljivoj domeni obrane, dogovorom s premijerom Plenkovićem o novome zapovjedniku Glavnoga stožera, admiralu Robertu Hranju i fleksibilnim stavom oko hrvatskoga vojnog sudjelovanja u Afganistanu. Mogao je Milanović tjerati mak na konac i ne potpisati odluku da još jedan hrvatski kontingent ode u NATO-ovu mirovnu misiju. Da ne bi rušio ugled države među saveznicima, nije s Vladom zatezao odnose; da ne bi rušio vlastiti ugled, odluku je produžio za nekoliko mjeseci. Kod nekih osjetljivih diplomatskih imenovanja poštovao je više to što su u Vladi čekali na njegov potpis nego što su ga doveli pred svršeni čin. U ulozi šefa države Zoran Milanović je (zasad) vjeran sebi. Vjerni su sebi i njegovi protivnici s desnice: oni iznova dokazuju da ne znaju biti korektna demokratska opozicija.

VIDEO Inauguracija Zorana Milanovića

Video: Večernji list