Milanovićev postupak prezir je prema Hrvatskoj, građanima i institucijama

Poslije očajničkog pokušaja Sandre Jakovine da ospori pobjedu Kolindi Grabar-Kitarović, na Milanovićevu čestitku novoj predsjednici, unatoč izrazu dobrodošlice, čekat će se još duže. I da je pobijedio Josipović, tko zna kakva bi čestitka bila. Bilo bi je, naravno, iz obzira prema javnosti, pogotovo lijevoj, te prema SDP-u i Kukuriku koaliciji. Ali ispod nje bi uzavrela zavist, jal, i ono – goni se u jednu stvar, dosta mi je tvojeg osjećaja nadmoći nada mnom i tvojih ljudi s kojima me neprekidno odmjeravaš, ogovaraš i uhodiš.

Sličan odnos Milanović ima i prema Kolindi Grabar-Kitarović, samo što je zbog ideoloških razloga u tom odnosu komotniji i bezobrazniji. Netko je rekao kako je između kućnog odgoja i politike izabrao politiku. Ali to što je izabrao vrlo je loša politika, zapravo, uopće nije politika. On jednostavno nema poštovanja ni prema kome, i zacijelo misli da ovih izbora i nije trebalo biti, da predsjednik države kraj njega ne bi trebao ni postojati. Budući da ja, Milanović, odlučujem ili bih trebao odlučivati o svemu, predsjednik ne bi trebao odlučivati ni o čemu pa nikome i ničemu nije ni potreban. Milanovićevo “ja” je neukrotivo, ono ne zna ni što su drugi, ni što su građani i njihove potrebe, ni što je Hrvatska i njezini nacionalni interesi. On samo zna da za one koji mu se suprotstavljaju uvijek ima uvredu, optužbu, diskvalifikaciju, a najviše voli upirati prstom u njihove stvarne ili izmišljene loše osobine kakvima sam obiluje ili kakvima obiluje vlast kojoj je na čelu. Njegov je egoizam u stanju zanijekati sve dobre običaje, zakone, Ustav, pravila, autoritete, institucije..., i dovesti do kaosa, do kobnih sukoba u društvu. Njegovo egoistično bezumlje ne uračunava posljedice, ono je iracionalno i neubrojivo te uopće ne spada u politiku nego u razularenost koja ne priznaje nikakvu disciplinu, pa ni političku.

Od davnina ima podosta primjera samodržaca koji su bili izgubili i poštovanje i potporu svih u državi, ali ne i državu koju su znali zlostavljati i nakon svoga srozavanja do političkog i moralnog dna. Na tom je dnu i Milanović. Ali svako takvo dno teži vrhuncima moći jer se samo s njima može održati, i zato Milanović nije čestitao novoj hrvatskoj predsjednici – na tim vrhuncima osjetio se ugroženim. I zato je Sandra Jakovina osporila rezultate izbora, premijer je osobu izabranu za najautoritativniju dužnost u zemlji doživio kao uljeza. Izostanak njegove čestitke nema samo ideološke razloge, jer i predstavnici različitih ideologija mogu se međusobno uvažavati. Taj izostanak i osporavanje izbora mina su postavljena pod Pantovčak s namjerom da ga raznese. A poistovjećivanje nove hrvatske predsjednice s HDZ-om kao kriminalnom zadrugom osobito je licemjerno. Jer, Milanović, koji vodi koaliciju koja je imala bezbroj kriminalnih i korupcijskih afera, protiv čijih su dužnosnika vođeni deseci istraga zbog tih afera i sukoba interesa, koaliciju koja je na lokalnim izborima (u Vukovaru, na primjer) podupirala kandidate protiv kojih se vodi sudski proces, i tako dalje – posljednji je političar koji nekoga može optuživati za bezakonje. On je utjelovljenje bezakonja, što je potvrdio napadajući sudove od najviših do najnižih instanci, od Ustavnog i Vrhovnog suda naniže.

To potpuno nijekanje za moralnost i red u državi najvažnijih institucija posve je u skladu s njegovom uskratom čestitke novoj hrvatskoj predsjednici, koja sve te institucije, što ih je Milanović s nekim svojim ministrima valjao po blatu, mora svojim autoritetom i po svojim ustavnim ovlastima zaštititi. Državna, narodna zajednica po svojoj je prirodi graditeljska, konstruktivna. Nažalost, Hrvatska se danas mora suočiti s destruktivcima koji je vode i koji ne razmišljaju o tome kamo je i dokle njihova razornost može dovesti. Za godinu, dvije Zorana Milanovića ćemo se sjećati kao izrazitog negativca kao što se sjećamo Sanadera i jedina će nam “utjeha” biti zbrajanje i uspoređivanje zala koje su napravili.