Švicarci vole referendumske forme, ali oni njima žele, recimo, ograničiti i uravnotežiti menadžerske plaće. Hrvati se pak i na referendumima vole baviti retro, da ne kažem retardiranim društvenim pitanjima. Nakon što smo riješili Srbe, pedere stavili izvan zakona, a BBB i Torcida se pomirili, ostaje krucijalno pitanje koga ćemo sada mrziti. Sve je manje onih kojima se možemo iracionalno baviti da se ne bismo morali racionalno baviti nama samima. Jer mora se ipak raditi o kolektivnom idiotizmu da potrošiš 50 milijuna kuna da bi dobio ono što si već imao. Svako drugo objašnjenje, pa i ono da je riječ o promišljenoj i zloj namjeri, irelevantno je u sudaru s neizbježnim zaključkom da kako god definirali obitelj, u ovom narodu ona će prije svega i iznad svega biti – gladna.
Zato je divota kojom se orbitom krećemo daleko od onog bitnog i koliko se dobrovoljno stavljamo izvan globalno velikih procesa koji se odvijaju na svjetskoj sceni i prijete potpunom društvenom apokalipsom. Naravno, kada se dogodi neizbježno preslagivanje mi ćemo opet biti nespremni, vjerojatno zabavljeni nekom ultrabitnom temom iz prve polovice 16. stoljeća. Jer dok se tako silna društvena energija trošila na pitanjima ovog posljednjeg izjašnjavanja, u njegovoj su se sjeni stvarali zakoni koji prijete da od svih nas, bez obzira na spolnu orijentaciju, naprave nečije vlasništvo. U tim zakonima, ne u referendumu, sadržano je istinsko rješenje pitanja tko tu koga i kako jebe, ali to Hrvatima u sudaru s voajerskom sklonošću zadiranja u susjedovu sobu nije bitno.
A postat će bitno. Još kako. Iza dimne zavjese proizvedenog konflikta na civilizacijskoj, a ne na ideološkoj razini, mirno će proći legalizacija posljednjeg stadija mrcvarenja radnika. Kapitalizam će se pokriti pederima da bi prikrio svoju kurvinsku namjeru. Najbolje u cijeloj toj šaradi jest da je svjesno provode oni koji bi trebali štititi radnike, svoju izbornu bazu koju su odavno napustili, izdali je i plešu po diktatu novca, a to je, naravno, sadašnja hrvatska ljevica i vlast koju je formirala. Već mi dvije godine nije jasno kako bilo tko može Milanovićevu vladu ideološki etiketirati ljevičarskom kada ona djeluje kao prava kapitalistička ekstenzija. Sve potezi koje je povukla toliko su daleko od istinske ljevice koliko je i Hrvatska daleko od inteligentnog društva. Milanović jedino u konfrontaciji s Markićkom ili Josićem može ostaviti privid ljevičara. Ali on duboko ne shvaća da suprotstavljanje njima, s plitkom željom da se svidi svojoj prirodnoj političkoj bazi koju je izdao i koju je počeo gubiti, nije pitanje ideologije lijevog ili desnog, nego je to civilizacijsko pitanje.
Za ograničavanje prava bilo kome ne bi trebale biti ni ljevica ni desnica, ako su imalo bistrije, samo ono što Milanović zamjera pokretačima provedenog i ovog mogućeg referenduma, radi i on sam – svoje političko ljevičarenje kadar je graditi jedino igrajući se rata, igrajući se partizana i ustaša. Sve ostale točke od njega i njegovih ministara otkrivaju falsifikatore ljevice. Linić je na sva usta vikao kako je Vlada svojim potezima pogodovala poslodavcima, Mrsić predlaže zakone zbog kojih ćemo na podlakticama uskoro svi dobiti svoje koncentracijske brojeve, a oko ruku trake za prepoznavanje. Uostalom, zbog Mrsića ćemo morati provesti radikalnu reformu kalendara, jer u sadašnjoj podjeli sedmodnevni tjedan nema dovoljno dana da bi njima pokrili broj radnih sati kojima nas žele obavezati. Jovanović udara po prosvjetarima uzimajući im zadnju kunu.
Zato se politički nižerazredna pitanja kojima nas zatrpavaju sigurno dopadaju i ovoj vlasti. Kapitalizam je u svijetu vrlo perfidno poništio rezultate 200 godina duge radničke borbe za svoja prava. Jasno je pokazao da je to sustav koji ne samo da nije spreman nešto dati, nego da samo zna otimati. Kapitalizam bez borbe neće napraviti ustupke radnicima. Ako će se šutjeti, on će i dalje otimati. Od presudnog je značaja suprotstaviti se gaženju, više ne prava, nego dostojanstva ljudi i u ujedinjenoj, globalnoj radničkoj fronti zaustaviti srljanje u ponor.
Na koga se današnji radnik u Hrvatskoj može osloniti u artikulaciji svojih zahtjeva? Socijaldemokracija je kapitalistički privjesak, Crkva kapitalistička kompanija čiji generalni direktor ima sjedište u stranoj državi, desnica služi isključivo za samozadovoljavanje, sindikalni šefovi su kumovi društvene eutanazije, ekonomski analitičari plaćeni ubojice svake logike, radnici nezaštićena lovina. Zato će stvaranje novog svijeta, koji je nužan i neizbježan, ovisiti isključivo o snazi naših karaktera.