'Kad jedna vlada izgubi dvije trećine članova u nekoliko godina, to znači da nešto ne valja'

Hladno pivo prošli tjedan objavilo je novi album „Dani zatvorenih vrata". Naš najveći, ali i najdosljedniji rock-bend u posljednjih 20-ak godina napravio je gotovo rendgenski precizne slike stanja u društvu i emocija ljudi, ovjekovječene u rasponu od realpolitičke konstatacije „politika me u životu uvijek pratila u stopu" do „nije sve tako sivo" i onoga što se radi „samo za taj osjećaj". Ako, naravno, imaš s kime otići na pivo. Još važnije, pored svog uspjeha Hladno pivo ostalo je bend bez krivog poteza, moralna vertikala čiji članovi i danas pamte odakle su stigli i nije im slava udarila u glavu. Programatski novi single „Vjeruj u mene" pri vrhu je top-ljestvica domaćih radija, a među 15 pjesama na novom albumu ima ih još koje će u sljedećem razdoblju mnogi otkriti kao precizne slike stanja u društvu, oko društva i u nama samima. Kako biti općepopularan bend koji široka publika osjeća kao svoj – jer pjeva o onome što nam se zaista događa, a da se ne zamjeriš starim poklonicima koji bi voljeli da je Hladno pivo samo njihovo? O tome kako vjerovati u sebe, o novom albumu, planovima i koliko je kod nas sve sivo, crno ili u recesiji, kako preživjeti, a da se možeš pogledati u ogledalo, Mile Kekin odgovara s humorističnom dijagnozom; "mi pecamo u maloj bari".

– Svaki dan imamo probe, vježbamo nove pjesme koje ćemo sad svirati uživo, ali to nije sve, usput potpisujemo i CD-e novog albuma. Obećali smo publici da svaki CD koji kupe izravno preko našeg web-sitea ima potpise svih članova Hladnog piva, ako to žele, naravno. A svi žele, tako da svaki dan otvorimo nekoliko paketa i potpisujemo ko ludi. Onda se ljudi slikaju s CD-ima pa to stave na Facebook, moram pohvaliti Hrvatsku poštu, CD-i doista stižu brzo, svugdje smo ih poslali, za dva dana stigli su i u Beč.

:: Prvi put sve vezano za album radite preko svoje diskografske etikete Gajba, samostalno, od proizvodnje do plasmana.

Album je tek objavljen pa je još prerano da bi se već sada mogla podvlačiti crta i vidjeti što smo zapravo napravili, ali ono što smo htjeli jest da imamo veću slobodu, da smo vlasnici snimke albuma, da ne moramo više nikoga ni za što pitati. Zasad sve ide dobro osim što smo pretrpani poslom, pogotovo Suba (bubnjar Hladnog piva Mladen Subošić-Suba) koji je preuzeo na sebe prodaju i financije pa je preko glave u papirima i brojkama. Svaka mu čast.

:: To su svi veliki bendovi radili, imali svoje etikete, od Stonesa i Zeppelina pa nadalje, a onda poslije i neki kod nas.

Da, samo što oni vani nisu bili u poziciji da moraju lupati žigove i ići računovođi, nego su imali zaposlene ljude koji se time bave. Hladno pivo jedan je od najtiražnijih domaćih rock-bendova, ali to nisu naklade kao u svijetu, ti jednostavno ne možeš zaposliti troje ljudi da ti "hendlaju" posao, to mi kao bend radimo sami. Mi tu kod nas pecamo u maloj bari (smijeh).

:: Imali ste prošli vikend prvu promociju albuma s kratkom svirkom u Zagrebu. Prema reakcijama medija, čini li ti se da je kod nas još moguće rock-glazbom zarolati veliku priču ili je potrebno biti estrada? Ima li rock kod nas još uvijek mobilizirajuću snagu na mase?

Pa znaš što, ne mogu se požaliti, puno nas zovu sa svih strana. Meni je jako teško ocijeniti koliki "hype" možemo napraviti jer sam u središtu toga, u epicentru, pa mi se stalno čini da se nešto događa. Međutim, ljudi su doznali da je Hladno pivo objavilo novi CD, mislim da se malo promijenila stvar unatrag nekoliko godina što se tiče reklame. Više nije potrebno da ti se vrti reklama na televiziji svakih 15 minuta kako bi ljudi znali da je izašao album. Uz malo jaču Facebook-kampanju možeš rasprodati koncert, ne trebaju ti više plakati po gradovima kao prije. Prije smo znali postaviti po nekoliko tisuća plakata, plaćati i globe kad je trebalo, sad je moguće ciljano prići svojoj publici. Znaš, kad Springsteen svira u Beču, nema nijednog plakata, a koncert je rasprodan, Peppersi sviraju na stadionu u Berlinu, nije bilo nijednog plakata, a koncert je rasprodan. Mislim da se i kod nas to malo promijenilo. Znali smo masakrirati grad s milijardu plakata, možda to više nije toliko potrebno.

:: Kad kažeš „svojoj publici", imate masovnu publiku, ali i gro starih poklonika koji vas vjerno prate. Lani ste snimali koncerte u malom klubu, KSET-u, objavili live album i DVD „Evo vam Džinovski", gotovo kao povratak u bazu. Promociju ste namjerno radili u Jabuci. Jesu li vjerni fanovi i stara publika Hladnog piva rigorozni? Često znaju prigovarati kad neki izvođač postane popularniji nego što bi oni to voljeli, to je i u svijetu slučaj.

Punk-publika, ta prva publika koju smo mi imali, ovo što ti kažeš, jedna je doista rigorozna publika. Često čekaju da se negdje sapleteš, a opet, s druge strane, vratit će se ako napraviš nešto što osjete kao svoje. Nama nije u interesu da se stalno vraćamo na početke. Mnogi su nam rekli da ih novi album „Dani zatvorenih vrata" podsjeća na back to roots varijantu, međutim ja ne mislim da je ovo povratak bilo kamo. Mislim da je to samo jedan korak dalje, ali u drugom smjeru od onoga koji je bio zadnji album „Svijet glamura". U odnosu na to novi je album jedan minimalistički rock'n'roll, bez puno aranžmana i dodatnih instrumenata, ali je isto toliko rock koliko je bio i naš prvi album „Džinovski". Užasno je dosadno podilaziti bilo kojoj publici, pa i starijoj, da im se nešto ideš dokazivati kao „da, ipak se nisi prodao, da, ipak si ostao isti". Mislim da ti glazba može dosaditi ako ćeš pratiti ukus publike.

:: Problem je što se kod nas svi razumiju u sve i svi će komentirati politiku, glazbu, sport, pogotovo zajedljivo. Čini mi se da je kod nas teže opstati nego postati, pogotovo u rock-glazbi. S time je i The Clash imao problema i mnogi drugi do danas, nekima je problem kad bend naraste i postane popularan, iako to i jest smisao pop-glazbe.

Uvijek se sjetim naših početaka, mi smo bili klinci koji na klupi sviraju pjesme ne od Husker Du i takvih, nego Zabranjenog pušenja, Azre, Čorbe i tih nekih narodskih rock'n'roll bendova. To nas je palilo. Poslije smo počeli slušati Motorhead, Ramonese, a to su sve komunikativni bendovi. Nikad nismo sebe zamišljali kao neki hard-core, ne daj bože kultni bend. Nitko od nas u Hladnom pivu nije slušao EKV, to mi je bilo malo „ja ne kužim kaj ovaj pjeva". Da se poslužim tom terminologijom, mi smo bili narodski rock'n'roll bend od samih početaka. Samo što na početku nismo znali dobro svirati pa smo te pjesme pakirali u kratka punk-odijela. Čim smo naučili svirati, počeli smo svirati normalniji rock'n'roll. Ovaj zadnji album je čisti rock'n'roll, tu nema kompromisa. Mi nismo nikada u svojoj biti bili neki zatvoreni, kultni bend koji bi pratila kult-publika. Uvijek smo imali namjeru biti bend čije će pjesme svi znati, koje će klinci znati svirati na gitarama, isto kao što smo i mi to radili. Naši su tekstovi jasni, može ih skužiti čovjek sa školom i bez škole, to je smisao Hladnog piva. I kad gledam u svijetu, mislim da je loš ovaj trend da uopće nije kul imati hit. U naše vrijeme bilo je dobrih rock'n'roll hitova i to se normalno prihvaćalo, kao i sve drugo.

:: Zadnje dvije-tri ploče Hladnog piva imaju briljantne pjesme, ali to su sofisticirane stvari i ne može to baš svatko odsvirati. Ali nije se izgubila ta komunikativnost i jasnoća pjesama, ono što imaju najbolji autori. Zadržali ste svoju poruku, ali je glazba ipak kompleksnija i raznovrsnija.

Imam jedan karakterni problem, a to je da mi užasno brzo postane dosadno. Bilo čime da se bavim dugo, čak i kad me to uspije zadovoljiti, ne mogu misliti: „Uh, evo sad ću baš ovako raditi dalje jer mi to dobro ide". Ako sam član nekog punk-rock-benda koji je izdao „Džinovski", pa da kažem: „Aha, takve pjesme ljudi vole pa ću sad i dalje tako raditi, svi će me voljeti i bit će super". Meni postane užasno brzo dosadno, zato smo već na drugom albumu imali i bendžo i klavir, odmah smo se išli pomaknuti, mislim da je najgore kad rutinski odrađuješ svoj posao „rock'n'roll zvijezde koja mora proizvoditi točno ovakve pjesme". Osim toga, u Hladnom pivu okružen sam ljudima koji slično razmišljaju i koji isto žele napraviti nešto novo. To novo je, čini mi se, tajna ugodnog starenja u rock'n'rollu. Kad slušaš izvođače koje dugo pratiš, shvatiš koliko promjena ima Tom Waits, koliko ih ima Springsteen, točno kužiš kad je u kojoj fazi bio. Oni to nisu radili samo da bi im se pošto poto albumi razlikovali, nego zato što su htjeli biti novi, imati neki izazov, uzbuđenje, neku kreativnu energiju da ne polude od dosade. To isto radi i Hladno pivo, ti točno znaš kad je bio album „Gad", kad je bila „Pobjeda", kad je bio „Šamar". Na „Džinovskom" imaš neke iste poruke kao i na novom albumu, ali različiti su pristupi.

:: Danas možete puno više toga zapakirati na jednu ploču, doduše sad vam trebaju 3-4 godine da napravite album jer se valjda ne želite forsirati...

Nismo previše mijenjali način rada, zabijemo se u garažu, zatvorimo protuprovalna vrata i radimo dok ne izađemo s pjesmom koja je svima nama dobra, od koje se mi sami naježimo. Možda je razlika u tome kako je rađen ovaj novi album, jer smo ga radili još stisnutije, bili smo još kompaktniji. Osjetili smo kao da nas neki pokušavaju staviti u staro željezo, onda smo namjerno išli s onim „ajmo svima pokazati figu". U krajnjoj liniji i sebi samima. Pokazati da možemo napraviti jedan vrlo otrovni i otvoreni album, dati puno jakih i jasnih poruka. Trebalo nam je za to malo više vremena, ali, evo, tu je.

:: Hladno pivo zadržalo je gard normalnih ljudi, svi u bendu imate jako dobar osjećaj što se događa, ne gubite tlo pod nogama?

Ne znam jesam li normalan, ali pokušavam biti realan i vidjeti što se događa. Kažu ljudi za mene da se nisam nešto previše promijenio, mada koji put nekog ne vidim na ulici jer sam zamišljen pa ga ne pozdravim i onda si vjerojatno misli: „Gle ovoga kako se uobrazio" (smijeh).

:: Uvijek ste imali jaku društvenu poruku, no je li ti se u nekom trenutku politika zgadila? Jeste li osjetili da ste zapravo iznad toga?

Je, baš mi se zgadila. Znaš što, ja sam bio jedan od onih ljudi koji su išli glasno i jasno protiv HDZ-a, koji mi se silno zamjerio, da bih sad bio u situaciji da me trenutačno vladajuća nomenklatura izliječila od te vjere da ima dobrih. Prije sam pozivao ljude da izađu na izbore, a sad mislim da će sljedeći parlamentarni izbori biti prvi koje ću, onako, pošteno ignorirati. Jer, iskreno rečeno, uopće više ne vidim neke velike razlike. Znam da će ovo sad zvučati vrlo defetistički, ali to je realno stanje, da su sve naše, pardon, obje naše velike stranke klijentelističke i da zapravo samo biramo hoće li „Joža Martinović" dobiti posao ako njegova stranka dođe na vlast ili „Pero Petrić" ako njegovi pobjede. I ne vidim tu više neke velike razlike. Hvala bogu da o nekim bitnim stvarima u Hrvatskoj odlučuju EU i njegovi glavonje koji ovamo dođu i ovim našima kažu što treba rezati, kako se treba fino ponašati i da je zbog toga sasvim svejedno tko će biti sljedeći koji će osvojiti vlast.

:: Kod nas su svi osim SDP-a i HDZ-a zapravo ljuta alternativa, možda ovaj neki noviji treći put poput MOST-a, ORaH-a ili Živog zida ima neke bolje ideje?

Čak me se ni oni nisu dojmili nekom suvislošću, čak ne mogu reći ni: „Evo, sad sam ja neki punker pa ću glasati za alternativu". Vrlo je lako biti protiv, a teško je imati viziju i okupiti pravu ekipu oko sebe. Mislim da je to kod nas prvi i najveći problem, to što se u jednom trenutku političaru dogodi napad omnipotencije. Jako je bitno shvatiti da ti, kao bilo kakvom vođi, prvo treba ekipa, u tome je tajna, ako to nemaš, ne možeš ti sam ništa napraviti. Kad jedna vlada izgubi dvije trećine članova u nekoliko godina, to znači da nešto ne valja, možda baš nije bilo sve O.K. s tipom koji ih je birao (smijeh).

:: Političare zanima masa, i ti si osjetio kako to izgleda pred najmasovnijom publikom koja vas je direktno birala. Držite rekord Jaruna sa 25 tisuća ljudi s kupljenim ulaznicama, svirali ste u Areni, na Šalati, u Domu sportova. Je li još uvijek sve „samo za taj osjećaj" i kakav je to zapravo osjećaj?

Kad se dogode tako veliki koncerti, koji nisu zabadava, kad publika plati ulaznice, znači da su došli baš na tvoj koncert, da ih to zanima. Onda ti se dogodi jedna golema euforija, a poslije toga dolazi napad panike i depresije jer si misliš: „Možda to više nikada neću ponoviti". I možda stvarno nećemo to ponoviti. Tih su se godina poklopile zvijezde, pjesme, medijska situacija, situacija na sceni. I onda ti prođe kroz glavu pitanje želiš li se cijelo vrijeme utrkivati sam sa sobom. Je to poanta, je li to utrka na sto metara ili se baviš glazbom? Znači, sljedeće što moraš napraviti je neki stadion pa okupiti 30.000 ljudi. To je jedna dosta nezgodna situacija pa neki namjerno krenu u suprotnom pravcu i počnu svirati po klubovima. Mislim da to nije dobar način za rad jer možeš jako brzo izgorjeti, tako da smo ovaj novi album snimili da vidimo kamo će nas publika odvesti. Sad nas svi pitaju gdje ćemo svirati prve koncerte. U Tvornici, Domu sportova, Areni? Ali ne, mi smo izdali album pa će ljudi reći sviđa li im se i onda ćemo znati kamo dalje. Nije smisao života samo u brojkama, smisao je i da sam sebe iznova izmisliš.

:: Rekli su mi da neko vrijeme nisi mogao izaći iz automobila ili kombija, a da ne dođe deset ljudi koji se žele fotografirati s tobom...

Da, tada se puno stvari poklopilo, ta moja uloga, bend koji je imao hiperpopularan album, dogodio se i sponzor koji je stao iza toga, pogodilo se vrijeme prije nego što je netko izgovorio: „Recesija!" pa su se svi poslije toga razbježali. Zato i govorim da ne znam hoćemo li ikad više imati toliko ljudi jer i mi ovisimo o stanju u društvu. Malo se sve promijenilo nagore, ali i dalje bendovi koji imaju dobre pjesme sviraju. Koliko mi se svidjela ta pozicija? Mislim da sam se u jednom trenutku zasitio, to je bio ključ nekog preokreta. Kad me netko pitao čime se bavim, više nisam znao što bih mu odgovorio... „Bavim se tim, tim, tim i tim". Zabavio se jesam, isprobao jesam, vidio sam kako je to, novca mi ne treba toliko, ja nisam čovjek koji nešto pretjerano troši u životu, imam čak tri gitare i to mi je dovoljno. Volim putovati, imam za sebe i obitelj, tako da sam se tu malo izmaknuo i dao otkaz. 

>> Hladno pivo objavljuje datum izlaska albuma i predstavlja naslovnicu 

>> Mile Kekin: Najsretniji sam bio nakon svirke u KSET-u