Milo ulazi u povijest kao prvi crnogorski despot kojeg nije srušila zavjera, već olovka!

Iako su i teorija i praksa višedesetljetnih režima sugerirali da crnogorski hibridni režim, kako ga opisuje američki Freedom House, ne može izgubiti izbore koje sam organizira - dogodilo se čudo! Milo Đukanović, posljednji soft diktator demokratskog i prozapadnog dijela Europe, posljednji od svih ratnih vođa i zločinaca s prostora bivše Jugoslavije, postao je povijesna ličnost jer će ostati upisan kao prvi crnogorski vladar i despot kojeg nije oborila s vlasti neka zavjerenička grupa, već olovka!

Malo je tko uoči jučerašnjih izbora vjerovao da će 30. kolovoza 2020. biti dan kada će u malenom crnogorskom društvu, gospodarske tradicije i sluganskog mentaliteta, sazreti demokratska većina za izbornu smjenu tri desetljeća duge vlasti jedne partije, to jest jednog čovjeka. Ništa nakon tog iskustva neće biti isto i teško je zamisliti da bi, ne samo u bližoj budućnosti Crne Gore, bilo koji pojedinac ili partija mogli uspostaviti takav monopol i sazidati takvu moć kao što su to u protekla tri desetljeća učinili Milo i njegov DPS (Demokratska partija socijalista).

Đukanović je vladao Crnom Gorom beskrupulozno i autokratski, izuzimajući nekoliko godina nakon raskida sa zločinačkom politikom Miloševića i srpske elite kada se od jastreba prerušio u goluba tražeći oprost i podršku da prijeđe na drugu, zapadnu obalu. Ali, kao i svaki despot, čim je pustio korijene, zagospodario novcem i ljudima, okupio u Partiji klimoglavce, u propagandi neznalice, u intelektualnim krugovima poslugu, promovirajući sistem vrijednosti utemeljen na Pink kulturi i sicilijanskoj omerti - Đukanović je pomislio da je sam Bog koji po svojoj mjeri kroji svijet.

Izgubio je puno prije 30. kolovoza

Još onog 22. svibnja 2006., dan nakon referenduma, kada je umjesto odlaska u političku mirovinu ostao vladati, silom i novcem, birajući da umjesto građenja demokratskog društva sklepa privatnu državu. Umjesto da ode u povijest, odlučio se na avanturu koja je završena preksinoć na izborima. Iako se znao se pohvaliti koliko je žrtvovao 1997. kada se suprotstavio Miloševiću ili 1999. kada je okrenuo leđa vojsci i Sedmom bataljonu, ili 2002. kada je rekao ne Solani, svi ti povijesni momenti koji su mu mogli donijeti pristojno mjesto u crnogorskoj memoriji, bili su malo za njega i njegovu obitelj, biološku i onu drugu.

Ostao je nakon referenduma da pokaže kako se nije borio za nezavisnu državu zbog njene emancipacije već zbog njene pohare. Đukanović je, dakle, izgubio onda kada je zarobio sve institucije i kada je od tužiteljstva, sudstva, policije, regulatornih agencija napravio puki servis za zaštitu privatnih interesa svoje familije i prijatelja. Što se Đukanovićeva kasta više bogatila, to je Crna Gora više siromašila, dok je njihov privatni konto, skriven po raznim off-shore destinacijama, rastao istom brzinom kao i javni dug zemlje koju je tako nemilosrdno vodio.

Đukanović je izgubio 2018. kada se odlučio vratiti u državnu politiku i kandidirati se na predsjedničkim izborima, iako su vodeće NATO zemlje slale jasne signale da nakon prijema Crne Gore u alijansu ne žele više vidjeti povratnika Đukanovića na javnoj sceni. Opet su prevagnuli privatni interesi "prve familije", radovi na vili pod Goricom ulazili su u završnu fazu, a faraonsko zdanje bilo je spremno prihvatiti domaćina da posao nije pokvario višedesetljetni Đukanovićev blagajnik Duško Knežević koji se sada sprema za povratak u domovinu. Đukanović je gubio svih prethodnih godina sa svakim novim izvješćem EU o napretku Crne Gore jer je u njima, umjesto da se iz godine u godinu smanjuje, u stvari rastao broj domaćih zadataka koje je Đukanovićev režim trebao odraditi.

Na europske primjedbe i kritike da je pravosuđe zarobljeno, da ne postoji jasna linija između politike i mafije, da su nezavisni mediji pod brojnim brutalnim pritiscima uključujući i fizičke napade, da su natječaji namješteni, a korupcija raširena do bola, Đukanović je odgovarao ignorancijom i samoljubljem vjerujući da ga njegova formula "stabilokracija, a ne demokracija" može još dugo držati kao favorita kod zapadnih partnera. Čak je 2017., nakon što je Europska unija uvela novi mehanizam kontrole u radu sa zemljama kandidatima, a to je klauzula balansa, Đukanović, ljut i crven u licu, rekao kako su pregovori sa EU "dvosmjeran proces" i da, ako EU može nas blokirati, možemo i mi nju! Bili su to prvi znaci da je Vođa pogubio konce i sa zemlje odskočio ka oblacima. Vrhunac tog autizma i samoljublja bio je Kongres DPS-a 2019. i odluka da Partija proglasi borbu za Crnogorsku pravoslavnu crkvu pitanjem svih pitanja!

Građani se više boje Boga nego Mile

Šef je rekao, a ministar pravde Zoran Pažin odmah proveo - u prosincu smo dobili kontroverzni i sa stanovišta prava više nego upitni Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je digao na noge Crkvu i vjernike. Ali i brojne nezadovoljne. U svim sličnim višedesetljetnim diktaturama uvijek dođe moment kada Vođa povuče samoubilački potez. Obično to biva na vrhuncu slave i moći, onda kada se najmanje nadamo, i on i mi. Đukanović je vjerovao da će i s Crkvom proći kao mnogo puta ranije - svaka bruka za dva dana, ali se pokazalo da se većina građana, bili vjernici ili ne, manje boji Mile nego Boga.

Đukanović je izgubio nakon tri desetljeća, a da se nije pogubio u samovolji i pohlepi, ne bismo toliko dugo čekali ovaj trenutak, već bi on sam pravovremeno spremio teren za promjenu i svoj odlazak, još onda kada mu je njegov mlađahni gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković pisao kako jake liderske ličnosti predstavljaju prepreku razvoju institucija i demokracije. Umjesto da razmisli zašto američki ustav propisuje dva mandata i osam godina vlasti kao primjeren rok da odgovorni političar učini nešto za svoje društvo, a da s druge strane ne padne u ralje zavodljive vlasti, Đukanović je izabrao društvo s Lukašenkom, Putinom, Alijevim i sličnim tiranima iz bivših sovjetskih republika. I zato je izgubio.

Što ne znači da nema šansu za "popravak". Kasno, ali bolje da sada na odlasku makar učini nešto pozitivno za Crnu Goru. Tranzicija vlasti u svakoj sličnoj situaciji osjetljiv je i rizičan proces. Đukanović sada ima priliku da s pozicije izabranog predsjednika učini sve kako bi Crna Gora što bezbolnije prošla razdoblje uspostavljanja nove vlasti i kako bi bili sačuvani mir, zapadni kurs zemlje i ekonomija.